Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

Riječ Gospodnja.

(Marko 1,1-8)

Putovi, ceste, brze ceste, autoceste od pamtivijeka su od životne važnosti za čovječanstvo. Putovanja, trgovina, komunikacija bez dobrih cesta život čine frustrirajućim. Barem smo se mi Hrvati načekali dobrih cesta, a autoceste ne želim ni spominjati. I neki od nas još uvijek čekaju.

Projektiranje, priprema, izgradnja, korištenje, održavanje, benzin, cestarina, vinjete, monetizacija, sve su to pojmovi kojima baratamo kao vrsni stručnjaci. Zanima nas sve oko naših cesta, jer osjećamo njihovu blagodat, znamo koliko su važne za kvalitetu našeg svakodnevnog života i prosperitet naše domovine. Brinemo da nam ih nesposobna politika ne pretvori u još jednu rasprodaju vitalnih resursa. Nadamo se, vjerujemo u zdrav razum, domoljublje i dobar poslovni duh, onih koje biramo, ali ipak tražimo referendum i da sami odlučujemo.

Ali postoji jedna cesta o kojoj jako malo i slabo vodimo računa. Zapuštena je, izlokana, neravna. Ne, nije to neka sporedna cesta kojom se ne putuje. To je najprometnija cesta, kojom svi mi, htjeli to ili ne htjeli, moramo putovati. I putujemo. Ali kao da nas uopće ne zanima u kakvom je stanju.

To je cesta našeg života.

To je cesta na kojoj nam je svakog dana biti i putovati. Tom cestom neki od nas putuju dugo, a neki jako kratko. Nekima je putovanje ugodno i udobno, a nekima je neugodno, pa čak i mučno. Kao i za one ceste od asfalta i betona, i za ovu cestu od života, bitne su dvije stvari. Stanje te ceste i kamo ona vodi, njezina krajnja destinacija. I kao kod svakog putovanja, tako i kod životnog, potrebno je pripremiti i sebe i cestu, ukoliko želimo sretno doći do željenog cilja, do konačnog odredišta.

Današnje čitanje iz Evanđelja po Marku u Advent uvodi lik Ivana Krstitelja.

Znamo Ivana. Bučan je. Izravan. Brutalno iskren. Njegova tvrda, teška riječ koja nas poziva na pokajanje ni malo nije ugodna, poglavito ne u ovo vrijeme kada se bježi od takvih tema.

„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“

Ali što bismo mi to trebali činiti?

Pa mi smo dobri i pravi vjernici. I ove ćemo godine uresiti svoje domove i gradove. Otići ćemo na polnoćku. Za blagdanski ručak ne ćemo voditi računa o dijeti. Ni na poklonima ne ćemo štedjeti. Pa jednom je Božić u godini.

Reče netko da bi trebalo Ivanu Krstitelju u Adventu pronaći neku drugu ulogu, jer se jednostavno ne ponaša onako kako se danas ponaša većina. Nije, kako se to danas voli reći, “politički korektan”. Ivan Krstitelj se jednostavno ne uklapa u ovaj današnji kulturološki Božić. On nije ni skrojen da bi se uklopio u ovo moderno adventsko vrijeme, jer Advent je vrijeme nabijeno žurbom. Domjenci, kuhanje, pečenje, kupovanje, uređivanje. Advent je najstresnije vrijeme u godini. Povećava se broj provala, depresija je u porastu, raste broj samoubojstava kao i nasilje u obiteljima.

Ne bih želio da me se krivo shvati, jer kulturološki Božić i kulturološki Advent uopće nisu loša stvar. Ima tu i jako lijepih stvari. Mir među ljudima, obitelj na okupu, osmjesi, pokloni, pa što bi bilo loše u svemu tome, zar ne? Ne, nema ničeg lošeg, ali ja imam jedan drugi problem.

Moj problem je što kulturološki Božić besramno drsko pokušava ukrasti našu kršćansku proslavu Utjelovljenja, koja s kulturološkim Božićem veze nema. I što je najgore to mu iz godine u godinu sve više i više polazi za rukom. Uz našu šutnju, koja je ili kukavičluk ili odobravanje ili nebriga.

Eto, to je ta jedna od neravnina na našem životnom putu na koje nas Ivan upozorava. I opominje, a o kojoj mi ne vodimo računa. Ni najmanje. Poput zombija participiramo u ovoj sve otvorenijoj anti-kršćanskoj kulturi. Nasilje prema kršćanskom uvjerenju više se niti ne prikriva, a mi samo sliježemo ramenima. I okrećemo glavu na drugu stranu.

Katastrofalnom stanju još se samo čude oni kršćani koji žive svoje živote pod staklenim zvonom, koji oblikuju svoje stavove temeljem anacionalnih i protubožjih medija i koji anestezirane savjesti na izborima svoje povjerenje daju deklariranim agnosticima i ateistima.

Ovo stanje egzistira tijekom čitave godine samo metastazira u Adventu i za Božić. Ta gorka realnost o Božiću je samo bliža našim domovima i našem srcu. Poruka „Sretan i blagoslovljen Božić!“ sve je manje, jer polako njihovo mjesto zauzimaju slogani „Sretni blagdani!“ Nas se još uvijek testira. Žele vidjeti do koje smo granice samoponiženja spremni ići. Ispituju prag našeg dostojanstva, ali uvijek primjenjujući pravilo – skuhane žabe. Ništa naglo.

U SAD je, najpopularniji lik ovih adventskih dana, lik koji dominira TV reklamama, a koji nije Santa Claus, ne (naravno) to nije ni mali Isus, nego je to Snješko! Snješko prodaje sve. Od dragog kamenja do posuđa, od športskih automobila do tenisica. Snješko je savršen. On je veseo, pristojan, blag. Nekako je neutralan, prihvatljiv svima. Nije nametljiv, a kamo li agresivan prema bilo kome. Politički je korektan i nadasve je tolerantan.

Zamislite Ivana Krstitelja kako ide trgovačkim centrom. Obučen u haljinu od devine dlake s pojasom od kože oko struka. Hrani se skakavcima i divljim medom. Ne, ne bi on takav nikome smetao, jer bi mislili da je pripadnik neke alternativne skupine. Ali čim bi progovorio odmah bi na njega poslali zaštitare neka ga izbace, jer Ivan Krstitelj se ne uklapa u Advent, a niti u Božić, u Hrvatskoj 21. stoljeća.

Baš kao što se u njega ne uklapaju ni mali Isus, Josip i Marija, pa ih zato i jesu deložirali iz javnih prostora, kako se mi, putujući cestom života, s njima ne bi susreli.

Reći će neki kako su danas neka druga vremena i kako su stvari danas jako drugačije nego što su bile u ono vrijeme kada je mnoštvo pohrlilo Ivanu Krstitelju u pustinju da se pokaje i da ga Ivan krsti.

Točno, ali ipak postoji poveznica onog i ovog vremena.

Tada je to bilo vrijeme duboke molitve i pokajanja za neke.

Baš kao što je Advent za mnoge i danas.

Tada je to bilo vrijeme sebičnosti, pohlepe i trivijalizacije Božje poruke od strane nekih.

Baš kao što je to za mnoge i danas.

Tada je masa hrlila Ivanu, jer je postojao netko dovoljno hrabar da ih povede na pravi put. Netko dovoljno hrabar da im se suprotstavi u njihovom grijehu s pripravom koju Bog zahtjeva za nadolazećeg Mesiju.

A što bi se to trebalo dogoditi da mi danas pohrlimo u pustinju do Ivana Krstitelja?

Trebala bi se dogoditi jedna stvar. A to je pokajanje. Mi bismo trebali učiniti radikalan zaokret u svojem životu. Morali bismo konačno poravnati taj naš životni put na kojem ćemo se susresti s utjelovljenim Bogom.

Kada će se to dogoditi?

Onda kada netko kome je dovoljno do nas stalo kaže grubu istinu o nama. A to čini samo pravi prijatelj. Netko kao Ivan Krstitelj. Netko tko je voljan platiti visoku cijenu da bi nama rekao istinu o nama.

Ivan Krstitelj je prijatelj koji se usuđuje reći nam istinu u svezi naše priprave za susret s Isusom, s utjelovljenim Bogom. Nama treba zaokret. Mi se trebamo pokajati. I kao pojedinci i kao narod. Kako se narod ne kaje kolektivno, onda kada mi raskajana srca krenemo, svaki od nas osobno, ravnati „staze Gospodnje“ onda će i naš narod izaći iz ove pustinje kroz koju besciljno luta.

Mi trebamo nekoga tko je hrabar, tko je nesebičan, nekoga kome je dovoljno stalo do nas, nekoga tko će nas uhvatiti za ramena i okrenuti nas od trivijalnog prema transcendentnom, od materijalnog prema duhovnom, od zla prema dobru. Jer ukoliko ne poravnamo svoje životne pute od izbočina i neravnina ne ćemo vidjeti Mesiju koji dolazi. Božić će doći i proći, a mi ćemo propustiti susret s Isusom.

Bez Ivana mi bismo i dalje birali puteve koji su popločani dobrim namjerama, a za njih znamo kamo vode.

Bez Ivanovog nepopustljivog i izravnog poziva na pokajanje, na pripravu životnog puta, mi ne bismo bili spremni kada Krist dođe.

Bez Ivanovog upozorenja još bi jedan Božić u našem životu prošao bez Boga.