Oni koji danas putuju izvan svoje zemlje najbolje je da putuju sa što manje prtljage. Dugi redovi čekanja, mučne kontrole prtljage, povećane mjere sigurnosti, neprestani osjećaj straha ili barem zabrinutosti po pitanju sigurnosti, često današnja putovanja čine – neugodnima.

Današnje Evanđelje govori o Isusu koji na put šalje 72 svoja sljedbenika.

Šalje ih neka idu i dijele Evanđelje s onima koji nikada nisu čuli poruku spasenja.

Oni će utrti put za Isusa dok on putuje prema Jeruzalemu.

Isus im govori: „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće.“ (10,4)

Govori im neka na put ne nose veliku prtljagu.

Nije to bio ugodan izlet, neko luksuzno putovanje.

Bila je to opasna misija.

Kako će preživjeti?

Trebali su se osloniti na Božju providnost i kao odgovor na njihovu poslušnost sve njihove potrebe biti će i uslišane.

I mi smo stavljeni pred izazov da širimo Božju riječ ovim svijetom.

Kao i onoj 72-jici, koje je sam Isus poslao, i nama je potrebno svjetlo na našem putu. Često su naša osjetila tupa kada je u pitanju naša kršćanska dužnost i često smo preopterećeni različitim brigama i težnjama ovoga svijeta, pa za svoju životnu misiju ili nemamo volje ili nemamo snage

Zato trebamo sa sebe zbaciti sav taj teret koji nas pritišće, trebamo se riješiti duhovne prtljage, straha i sumnje i trebamo poput 72-jice putovati s jako malo prtljage.

Ali pokušajmo sebe zamisliti u situaciji u kojoj se nalaze oni oko Isusa.

Nekoliko mjeseci provodite život doslovno na putu, slijedeći Isusa kamo on ide, od grada do grada. Uživate gledati Isusa na djelu, kako nadmudruje različite tadašnje autoritete i divite se kada iscjeljuje slijepca na nekoliko koraka od vas.

Zamislite one noćne vatre oko kojih ste se okupljali i uz koje ste raspravljali o značenju Isusovih parabola koje bi toga dana izgovorio ili o trenucima kada biste se okupili na molitvu i kada biste osjetili da vam se duša puni i duh vaš uzdiže.

Ti osjećaji koje ste imali isti su oni osjećaji onog istog mnoštva koje se nedjeljom skuplja u crkvi.

Isti su to osjećaji svih onih koji odlaze na različita hodočašća.

Isti su to osjećaji koji nas vuku Bogu kada nam je najteže.

To su osjećaji začuđenosti, nade, zaprepaštenja, ugode i uzbuđenja.

Osjećaji koji se ne javljaju baš svakodnevno.

Baš zato ste i putovali tako daleko ne bi li susreli Isusa o kojemu ste čuli različita svjedočenja. Zatim ste, susrevši ga, slijedili Isusa i to zbog onog što je učinio za vas, za vas u vašoj duši.

I sada, jednog jutra, dok gasite ostatke noćašnje vatre, Isus vam signalizira, vama i onima oko vas da mu se pridružite na vrhu brda. Slijedite ga, očekujući novu priču, novu parabolu ili možda tihu molitvu.

Umjesto toga Isus kaže: „Shvatio sam tijekom proteklih nekoliko tjedana da je ostalo jako puno posla kojeg treba obaviti i potrebna mi je vaša pomoć da dovršim ono što je Bog stavio ispred mene. Danas, dakle, želim da svatko od vas izabere svoj pravac, podijelite gradove među sobom, i onda krenite i činite ono što sam ja činio.“

Među vama je tada zavladala tišina.

Konačno vi progovarate: „Ali na što misliš Isuse? Da propovijedamo?“

Isus mirno kimne glavom.

Vi pogledate unaokolo oko sebe na ostale koji se također pogledavaju pogledima punim začuđenosti.

„I da … iscjeljujemo … ljude?“ promucate.

„Da,“ odgovara vam Isus.

A onda riječi i strahovi nagrnu: „ … i da poučavamo? I da razgovaramo sa luđacima? I da upadamo u probleme s moćnicima? I da krstimo ljude? I … da … dodirujemo … gubavce?“

Isusovo se lice ozari.

Skoro se je nasmijao.

I Isus će: „Pa, to mi sliči na jedan jako dobar početak.“

Samo neugoda vas priječi skočiti se na noge i uzviknuti: „Ali Isuse, pa zato si ti ovdje. Ti si tu radi radi svega toga. Zato si i izabrao 12 apostola. Nisam ti ja za te stvari.“

Ali prije nego što ste izgovorili i jednu jedinu riječ, Isus je krenuo dalje, ne misleći da se o bilo čemu treba raspravljati.

Pa zašto ste ga onda uopće i slijedili ako niste bili spremni služiti?

Mi pripadamo Crkvi zbog onog što je Isus tada učinio za nas.

Za nas u našoj duši.

Ali što dalje?

Dovoditi ljude da budu jedno stado nije konačni cilj Crkve.

To je samo međukorak na putu do konačnog cilja.

Samo etapa.

Svrha Crkve, ono što Crkvi daje smisao i razlog postojanja, nije isključivo u okupljanju vjernika „unutar“ Crkve nego je u slanju vjernika „izvan“ Crkve.

Crkva nije mjesto za vječne studente.

Isus očekuje od nas da ćemo jednog dana otići i učiniti ono što nam je on pokazao.

Ili kako to reče Dr. Martin Luther King Jr.: „Svatko može biti velik, jer svatko može služiti. Ne morate imati fakultetsku diplomu da biste služili. Ne moraju vam se imenice i glagoli slagati da biste služili. Ne morate poznavati Einsteinovu teoriju relativiteta da biste služili. Jedini što vam treba jest srce puno milosrđa i duša koju pokreće ljubav…“

Kada su učenici shvatili da Isus od njih očekuje da služe zadrhtali su od straha, jer su pomislili da će biti nesposobni obaviti tu zadaću, istjerivati zlo iz ovoga svijeta ili iscjeljivati ranjene duše ili dodirivati duboke rane ljudskog srca.

Ali oni su imali tu moć.

I mi posjedujemo tu moć.

Krist nam je dao tu moć.

To je moć koju stvara saznanje o spasonosnoj Kristovoj milosti i njegovoj ljubavi kojom nas je otkupio.

I nastavlja Dr. Martin Luther King Jr.: „Kada zli ljudi kuju urotu, dobri ljudi planiraju. Kada zli ljudi bacaju bombe i spaljuju, dobri ljudi moraji graditi i stvarati. Kada zli ljudi izvikuju riječi mržnje, dobri ljudi moraju se posvetiti slavi ljubavi …“

A Crkva je tu kako bi nas opremila snagom ljubavi.

Mnoštvo iz Evanđelja naučilo je kako služiti slijedeći Isusa, dok je hodao zemljom. Danas mi nemamo mogućnost vidjeti i čuti povijesni lik čovjeka iz Galileje, pa zato dolazimo u crkvu da još jednom čujemo zapisane činjenice iz njegovog života i da razgovaramo jedni s drugima o značenju njegovih riječi.

Baš tu se treniramo kako voljeti bližnje svoje kako bi Božje suosjećanje  i njegova ljubav osvojili ovaj svijet.

Biti glasnici Kristove ljubavi, znači to biti stalno i iznad svega.

Ne ono „bi – ne bi“ i samo kada mi to paše.

Dobri ljudi, službenici Kristovi, predaju sebe u cjelosti Kristovoj ljubavi.

Svrha Crkve jest oboružati nas, napuniti nas ljubavlju za našeg susjeda kao i za našu obitelj, za stranca kao i za prijatelja, jer je to božanska ljubav koja se jedino može iskusiti kada teče kroz ljudsko srce.

George Eliot kaže da unatoč svim našim idejama o Božjoj ljubavi, i unatoč svim našim doktrinama i izjavama o vjeri, mi nikada ne ćemo odistinski iskusiti Božju ljubav ukoliko je ne osjetimo kroz ruke i srce drugog ljudskog bića.

„Blagoslovljen je utjecaj jedne ljudske duše odistinski pune ljubavi prema drugoj duši,“ kaže ona, „koju ne može izračunati algebra, koju ne može zaključiti logika, nego samo tajanstveni, moćni, skriveni proces po kojem maleno sjeme naraste u moćno stablo. Ideje su često samo duhovi i naše ih, suncem zaslijepljene oči nisu u stanju raspoznati, one nas mimoiđu obavijene maglom i mi ih ne osjetimo. Ali ponekad ideje postaju tijelo i one onda dahću u nas svojim vrućim dahom, dodiruju nas svojim mekim rukama, gledaju nas svojim iskrenim očima, i govore nam svojim umilnim i ugodnim glasom. One su obučene u žive ljudske duše, sa svim svojim proturječnostima, sa svojom vjerom i sa svojom ljubavi. I tada je njihova prisutnost moćna, tada nas one strastveno tresu i mi bivamo k njima privučeni, privučeni nježnom prisliom, kao što plamen privlači drugi plamen.“

Svrha Crkve jest obući Božju ljubav u tijelo svoje vjerničke zajednice.

I onda će nas naše vlastite tuge učiniti sposobnima prenijeti glas Božje ljubavi onima koji također pate.

Nada i radost koje smo otkrili biti će medij prijenosa ohrabrujućeg Božjeg duha prema onima koji su posustali.

Naša ljubav odana i čvrsta, otkriti će prisutnost snažne Božje suosjećajnosti prema svim ljudima.

Tu, u Crkvi, dati će nam se ogrtač Božje ljubavi i biti ćemo poslani u svijet kao plamen koji gori u tami.

Zato i jesmo tu.