Tada Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

(Matej 23, 1-12)

Život je maskenbal.

Naslov je to glazbenog hita iz ’70 tih. Nažalost, koliko god su tu u pitanju „lake note“ poruka je teška. I dramatična. Nije to poruka samo ovog trenutka, čitava povijest od Adama i Eve pa do naših dana odvija se u znaku trajnog maskenbala. Živimo pod maskama, a u takvom životu prva nastrada – istina. Zatim pravda. A onda i sve ostalo.

Lucije Anej Seneka je tvrdio da nitko ne može jako dugo nositi masku, ali mi smo u stanju jako dugo nositi različite maske. Maske dobrih roditelja, poštenih poslodavaca, odanih suradnika, vjernih prijatelja, iskrenih domoljuba, bogobojaznih vjernika, državotvornih političara, uvjerenih demokrata. Ništa nama nije teško, pogotovo mijenjati maske kojima se predstavljamo pred drugima.

Mi ljudi nalik smo santama leda. Obično otkrivamo samo jedan mali dio sebe i to naravno onaj dio kojeg želimo pokazati. Sve ostalo držimo iza maske i pretvaramo se poput glumaca na pozornici. Ali kao i na „daskama koje život znače“, tako i u našem životu, dođe trenutak kada „zavjesa padne“ i kada je potrebno vratiti se u realnost svakodnevnice.

To je trenutak kada se trebamo suočiti sa životom, ali bez maske.

To je trenutak kada maske padaju. Ili se skidaju.

Situacija postane neizdrživa i istina zahtjeva izaći na vidjelo. I stvarnost biva raskrinkana.

Aktualna zbivanja pred zgradom Ministarstva branitelja u Zagrebu i u Hrvatskom saboru jesu takvi trenutci „skidanja maski“.  Raskrinkava se jedna anacionalna politika, jedna bešćutna i sebična piramida vlasti, koja od 2000 godine, pod krinkom lažnog domoljublja i prividne demokracije, rastače sve temeljne sastavnice hrvatskog nacionalnog bića. Skidaju se maske licemjerima koji toliko toga izgovoriše, a ništa ili sve suprotno napraviše.

Taj maskenbal predugo traje i sada kada zavjesa polako pada nad  ostatcima ostataka ponižene Hrvatske, njezini najbolji sinovi i kćeri, najteži stradalnici Domovinskog rata, ne dopuštaju da politička oligarhija navuče neke nove obrazine i da se maskenbal nastavi i sutra kao da se ništa ne događa.

Netko je trebao reagirati. Odlučno. Beskompromisno. Bez straha. A to mogu samo oni koji su svojom žrtvom dokazali svoju vjerodostojnost. Samo oni koji su bez maske gledali životu i smrti u oči. Oni koji su ponijeli križ za Domovinu i koji nisu odustali pred žrtvom.

U današnjem čitanju vidimo kako Isus reagira odlučno, beskompromisno, bez straha. Ne govori to pod maskom, na nekom forumu sakriven iza „nicka“, nego to zbori na javnom mjestu, oči u oči pred mnoštvom i svojim učenicima. Teškim riječima raskrinkava licemjerje pismoznanaca i farizeja.

Isus je to u stanju učiniti zato što je u svojem životu bio vjerodostojan. Mogao je bez problema navući jednu od poželjnih maski onog vremena, mogao je glumiti i dobiti pljesak bilo Rimljana bilo farizeja, ali on je bio poslušan Ocu. Poslušan do kraja. Do smrti na križu.

Isus nije želio svojom šutnjom odobravati stanje u kojem vjerska oligarhija i dalje „ljudima na pleća tovari teška bremena, a sami ni da bi ih prstom maknuli.“ Netko je trebao izgovoriti istinu. Strgnuti im maske s lica.

Isus govori o poniznosti. Oni koji su ulazili u sukob s Isusom uvijek su to činili s pozicije nekog statusa. Statusa moći. Statusa vlasti. Statusa novca. Ali Isus traži poniznost koja s tim statusima nikako ne ide zajedno.

Isus upozorava: „Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Ali mi volimo moć. Volimo novac. Volimo slavu. Volimo da nas se poslužuje. Volimo uzvisivanje. Zato se i guramo u različite političke, institucionalne, birokratske, medijske, estradne strukture, jer se tamo raspodjeljuje moć po hijerarhijskom principu. Jedni su gore, a drugi dolje. Jer kada se uzvisuješ onda se uvijek netko u odnosu na tebe mora poniziti.

Zato mnogima današnje čitanje nije uhu ugodno. Pokušavamo mi sve to malo omekšati, pa govorimo o „liderstvu koje služi narodu“, ali, priznajmo, to su priče za malu djecu i za naivne birače pred izbore.

I farizeji su umislili kako oni „služe narodu“, ali nešto je definitivno krenulo krivim putem. Navukli su maske na svoja lica, i sve su činili „zato da ih ljudi vide“. Evanđelist  Matej ovdje koristi grčki glagol „theathenai“. Lako je opaziti njegovu povezanost s toliko poznatom riječi u mnogim jezicima – teatar. Kazalište.

Ono što Isus govori jest da ljudi, poput ovih, kao i njihov vjerski život, da je sve to postalo stvar manje o Bogu, a više neka javna predstava – teatar, drama koja se odvija pred  očima drugih ljudi, koji sada u biti više nisu braća i sestre u Bogu, nego su pasivni promatrači – publika.

A Isus nas neprestano podsjeća da jedina „publika“ o kojoj trebamo voditi računa jest naš Otac, Bog svemogući, Stvoritelj i Otkupitelj.

Kada mi od drugih ljudi učinimo svoju publiku pred kojom izvodimo svoje predstave, kojima veličamo sebe i svoj ego, onda se naša želja da istinski služimo Bogu i bližnjemu smanjuje u našim srcima i umjesto nje jača naša oduševljenost predstavom koju izvodimo.

Nama, a poglavito onima kojima smo povjerili da nas vode, bilo u vjerskom bilo u političkom životu, dana je velika prigoda ali i zadaća i odgovornost da se smijemo s onima koji se raduju i da plačemo s onima koji tuguju. Ali smo je dobili pod uvjetom da ne budemo oholi i licemjerni, nego ponizni i iskreni.

A to jedino možemo ako ne nosimo masku.

Jer jedino tako naši bližnji su u stanju procijeniti našu suosjećajnost i osjetiti toplinu našeg osmjeha i iskrenost naših suza.

Ukoliko ostanemo licemjeri, s maskom na licu, oholi i bešćutni, onda očekujmo dolazak trenutka kada će nam pravednici strgnuti maske s naših lica. I to će biti jako bolan trenutak kada ćemo se suočiti s istinom.

Bez maske.