UVIJEK NEDJELJOM 01 rujan 2013.

Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu.

Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: “Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer – svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.” A i onome koji ga pozva, kaza: “Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.”

(Luka 14,1. 7-14)

 

 

Kada nam netko, za nas poseban, dolazi na večeru trudimo se ostaviti najbolji mogući dojam. Sve mora biti besprijekorno. Posuđe. Hrana. Protokol. Sjetimo se i „bon-tona“.

Neka sve bude u najboljem redu.

Ako vas uskoro očekuje nešto slično posjetite domenu koja do u najsitnije pojedinosti govori o „Dinner Party Etiquette“. Zlu ne trebalo, tamo lijepo sve piše.

Je li večera formalna ili neformalna. Kakav jelovnik, koje piće prije večere, što s gostima koji kasne, kako poslužiti večeru i kako očistiti stol. O kavi i piću nakon večere. Naravno da se posebna briga vodi o tome kako pozdraviti goste, gdje ih posjesti.

Ali uporno i temeljito tragajući nisam uspio pronaći ništa što bi govorilo o onom najbitnijem.

Koga pozvati na večeru?

To je ipak ostavljeno isključivo svakome od nas na volju.

Mislim da nema domaćina koji u takvim prigodama ne želi čuti pohvale za trud kojeg je uložio i da nitko ne voli da mu se dijele kritike ili lekcije. I to još tijekom same večere.

Zamislite vi priredili, po vašem sudu, savršenu večeru, a kad ono (ne bilo tko) vaš počasni gost, pred svima, počne dijeliti vam lekcije. Te treba ovako, te trebalo je onako. Pa nabraja gdje bi tko trebao sjediti za stolom, pa koga na večeru zvati. E tu vam je uistinu prekipjelo.

Koga zvati na večeru?

Vi se šokirate. I uvrijedite. Naravno.

Pa vi, od kada znate za sebe, na posebne večere zovete samo posebne ljude. I držite se uvijek dobro provjerenih pravila. A ovaj bi sada sve to mijenjao? Naravno mi ne volimo mijenjati nešto što je ustaljeno, nešto što po kriterijima uspješnosti ovoga svijeta funkcionira i naravno što nas čini zadovoljnima. 

Mi promjene ne volimo pa čak ni onda kada ih od nas traži i sam Isus. 

A traži ih.

Na sav glas.

I pred svima.

Što to u današnjem čitanju Isus prigovara svojem domaćinu?

Još bismo mogli i razumjeti to što Isus naglašava kako je potrebno biti skroman i samozatajan, pa ne gurati se tamo gdje te domaćin nije predvidio za sjesti, ali Isus tvrdi da kada na takve posebne večere pozivamo one koji su nam bliski po rodbinskim vezama ili nas povezuju nekakve poslovni odnosi, da mi u biti ostajemo unutar svoje društvene klase (ili čak kaste) te tako nemamo što izgubiti.

Ne ulazimo ni u kakav rizik, jer u konačnici taj će se krug zatvoriti kada ti isti nas pozovu za uzvrat na nekakvu sličnu večeru samo ovaj put kod sebe.

To u biti bude jedan lijepi društveni događaj, jedno ugodno druženje ali tu od gostoljubivosti nema ni govora.

I onda Isus dolijeva ulje na vatru tvrdeći da kada priređuješ gozbu onda trebaš zvati „siromahe, sakate, hrome, slijepe“.

Ali tko su ti „siromasi, sakati, hromi i slijepi“ u našoj sredini?

Najvjerojatnije mi njih ne poznajemo. Oni su stranci, tuđinci, lutalice.

Da jesu, ali njih Bog stavlja na naš put.

Ljudi su to koji su na svom životnom putu došli i pred naša vrata.

Međutim ne smijemo zaboraviti da smo svi mi stranci na ovoj zemlji. Svi smo mi pozvani napustiti ono poznato i ono, nazovimo ga, sigurno što nam nudi ovaj naš svijet, a što su u biti obične iluzije i hrpa laži.

Svi smo mi pozvani krenuti na hodočašće, na duhovno putovanje na kojem nam je tražiti Kraljevstvo Božje. 

Na tom putovanju biti ćemo potrebni gostoljubivosti. Večere. Kruha i vina.

Tražiti ćemo da nas netko pozove za svoj stol i da nam dade jesti i piti. Da nam podari krov nad glavom za neko vrijeme. Nažalost ovaj svijet o takvima ne vodi računa. Za takve nema mjesta za stolovima ovoga svijeta. Možda neke mrvice međutim gozbe nikako.

Ali mjesta ima kod pravog domaćina. Kod savršenog domaćina. Kod domaćina koji je prepun ljubavi i milosrđa. Kod domaćina koji pozdravlja strance, namjernike, lutalice i hodočasnike.

Kod domaćina koji za svoj stol posjeda „siromahe, sakate, hrome i slijepe“.

Kada mi pristupamo sakramentu Svete Pričesti mi se u biti odazivamo pozivu.

A poziv glasi: „Dođite na gozbu, sve je pripravljeno!“

Pristupajući Svetoj Pričesti mi dolazimo Ocu kao da smo završili svoje putovanje dugo više od 2000 godina. Dolazimo u nebeski Jeruzalem. Dolazimo i stojimo pred vratima gornje sobe i vidimo za stolom Isusa i veliko mnoštvo onih koji sjede pokraj njega.

Još je slobodnog mjesta.

Isus podiže svoj pogled prema nama i govori nam: „Priđi bliže, prijatelju. Izgledaš mi umoran i gladan. Uzmi malo kruha. Popij malo vina.“

Mi prilazimo ostavljajući za sobom svu svoju svjetovnu moć, sav taj svoj društveni ugled i položaj, sve te laži i iluzije.

Mi prilazimo pognute glave i pružamo svoje ruke. Pružamo ruke s kojima smo toliko dugo pokušavali bez uspjeha kontrolirati svoj život i ovaj svijet.

Mi prilazimo i pružamo svoje ruke koje se više ne grče i koje postaju ruke djeteta koje čeka s povjerenjem dar kojeg će u njih staviti njegov Otac.

Mi prilazimo stolu, prilazimo Bogu koji nam daje kruh života. Daje Otac hranu života nama strancima, nama koji smo do sada lutali i tražili koga ćemo pozvati na večeru i tko bi nas mogao pozvati na gozbu.

Uzimamo kruh života koji nas definitivno mijenja. I mi do malo prije „siromasi, sakati, hromi i slijepi“, i mi do malo prije „stranci i lutalice“, postajemo prijatelji, postajemo domaćini.

Tako promijenjeni vraćamo se svojim domovima kao novi ljudi. I iz svojih domova bivamo poslani u svijet tražiti i spašavati one koji su još uvijek i „stranci i lutalice“, koji su „siromasi, sakati, hromi i slijepi“ i koje zatim dovodimo za svoj stol i govorimo im o Kristu.

Jer – tko uistinu dolazi na večeru?

Tko dolazi na gozbu koju naš otac priređuje?

Tko su uistinu ti stranci, prosjaci, hromi, sakati i slijepi?

To smo mi i svi oni na ovome svijetu koji su potrebni Krista i njegove ljubavi.

 

Share the Post