(Barcelona, Parc Güell, Antoni Gaudi – „trencadís“, vrsta mozaika)

Naš se svakodnevni život odvija između onog izgovorenog i onog urađenog. Između naših riječi i naših djela. Svjedoci smo kako su danas na većoj cijeni ljudi koji lijepo zbore nego oni koji nešto konkretno čine. Izgovorena riječ, poglavito od javnih osoba, postala je fetiš, aksiom, zamalo zakon, oko koje se sve vrti. Iako su danas javno izgovorene riječi, skoro pa u pravilu, obična laž, dezinformacija ili manipulacija, narod voli čuti ono što mu uhu godi.

A opet postoje ljudi koji jako malo govore, ali zato jako puno toga, i to dobrog, čine. Za njih postoji dobra, stara uzrečica da „njihova djela govore umjesto njih“. Na njihovu žalost taj govor, te riječi u djelo pretočene, malo koga zanimaju. Osim ako se ne radi o kriminalnim radnjama.

U eri smo, kao ni jednoj do sada, u kojoj vlada prava inflacija riječi. I što god su izgovorene riječi nevjerojatnije to ih mi radije slušamo. Političari, znanstvenici, gospodarstvenici, stavotvoritelji, zvijezde i zvjezdice s neba estrade, sve te medijske posvuduše, imaju neprestanu potrebu nešto javno govoriti, tumačiti, pojašnjavati, i to se obično svede na niz recepata što bismo mi (a nikada oni) trebali raditi i kako bi se trebali ponašati, ne bi li nam bilo bolje.

Za posljedicu imamo jedno šizofreno stanje u kojem se svaka izgovorena riječ „a priori“ odbacuje kao nešto licemjerno, a svaki se uradak drži poprilično sumnjivim kada je riječ o kriteriju poštenog poslovanja.

„Pusti ga, taj laže čim zine.“ – „Sumnjiva su ti meni ta njegova posla.“

Dakle, što nam je činiti? Pričati i ništa ne raditi? Raditi i šutjeti?

Ili možda, ipak, i govoriti i raditi?

Današnju parabolu o „dva sina“ treba staviti u njezin kontekst. Kome je Isus priča i zašto? Isus trijumfalno ulazi u Jeruzalem i njegov prvi potez šokira svu javnost. Iz Hrama tjera sve koji su prodavali i kupovali. Mjenjačima isprevrta stolove, a slijepe i hrome, koji mu priđoše, ozdravi.

Glavari svećenički i pismoznanci razgnjeviše se vidjevši Isusova čuda i oduševljenost naroda. Zato mu pod sumnju stavljaju njegov autoritet.

»Kojom vlašću činiš sve to? Tko ti je dao vlast za to?« pitaju Isusa.

Jer glavari svećenički i pismoznanci bijahu neupitan vjerski autoritet i bili su se navikli na takav status. Ali u gradu je neki novi učitelj, učitelj koji ugrožava njihov autoritet. I kod njih se uključuje alarmni sustav. Boje se njegove popularnosti, njegove moći iscjeljivanja. Boje se njegovih čuda. Žele ga razotkriti kao varalicu, jer dovodi u pitanje čitav, dobro uhodan, sustav kojeg su oni doveli do savršenstva. Zato stavljaju na ispit njegov autoritet.

Isus im odgovori: »Ja ću vama postaviti jedno pitanje. Kad mi odgovorite na to, kazat ću vam kojom ja vlašću ovo činim. Odakle je bilo Ivanovo krštenje? S neba ili od ljudi?“ Oni su među sobom razmišljali: Ako reknemo: S neba, reći će nam: Zašto mu onda niste povjerovali? Ako reknemo: Od ljudi, bojimo se naroda, jer svi Ivana drže za proroka. I odgovoriše Isusu: „Ne znamo.“ Tada im on odvrati: „Onda ni ja vama ne ću kazati kojom vlašću činim sve ovo.“ (Matej 21, 24-27)

Dakle, u ovom kontekstu i nakon ovih riječi Isus priča priču o čovjeku koji je imao dva sina.

Uvijek sam se pitao, pa zašto je Isus tako oštar prema farizejima i pismoznancima? Zar nisu dali ispravan odgovor? Drugi sin je uistinu bio onaj koji je ispunio očevu volju. Možda je uvrijedio oca svojim verbalnim neposluhom, ali je na kraju ipak otišao u vinograd. Prvi sin je licemjer. Lijepo priča ali od posla ništa.

Ali Isus glavare svećeničke i pismoznance, usprkos točnom odgovoru, osuđuje i stavlja iza „carinika i bludnica“.

Zašto?

Ono što je činilo razliku između „carinika i bludnica“ s jedne strane, te „glavara svećeničkih i pismoznanaca“ s druge strane, bila je njihova reakcija na učenje Ivana Krstitelja. „Carinici i bludnice“, iako grješnici, slušaju Ivana i kreću „putem pravednosti“.

Glavari svećenički i pismoznanci to ne čine. Oni se hvale svojom vjerom, svojim riječima zbore o pravednosti, ali svojim djelima svjedoče svojeglavost i odbijaju slijediti Ivana.

Ova se parabola jasno vezuje uz drugo poglavlje Jakovljeve poslanice: „Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djelâ. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru. Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću.« Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djelâ jalova? … Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. … a kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.“ (Jakovljeva poslanica 2, 17-20, 24, 26)

Ne možemo jednostavno ustvrditi kako mi imamo „vjeru“ i da nije bitno što je s našim „djelima“. Ključno je pitanje koje Isus postavlja: „Tko je od te dvojice ispunio očevu volju?“

Dakle ISPUNIO, ane koji je OBEĆAO ispuniti.

Jedna legenda priča o čovjeku koji je umro i koji je došao na nebo. Predivno je bilo na nebu. Prekrasni vrtovi i veličanstvene palače. U jednoj od palača čovjek naiđe na ogromnu dvoranu sa bezbroj polica na zidovima. A na policama bijaše posložen beskrajan niz ljudskih ušiju. Anđeo objasni zbunjenom čovjeku da su ove uši pripadale onim ljudima na zemlji koji su svake nedjelje slušali riječ Božju, ali koji nikada nisu po njoj živjeli. Njihova vjera nikada nije urodila djelima. Kada su ovi ljudi umrli u Raj su došle samo njihove uši.

I mi nedjeljom bivamo u crkvi i IZGOVARAMO puno toga.

I u tome nema ništa loše. Molitva je Bogu mila.

Ali što ČINIMO?

Što mi to točno činimo nakon što iz crkve odemo svojoj kući?

Ispunjavamo li mi volju Očevu?

Jesmo li se pokajali i povjerovali?

Jesmo li se odrekli svojih grijeha i opačina?

Jesmo li se okrenuli Isusu? Jesmo li na njegovom putu?

Mi se ispovijedamo jer smo sagriješili – mišlju, riječju, djelom i propustom.

Boga zato slavimo i mišlju I RIJEČJU I DJELIMA.

I to ne propustimo učiniti.