Blog

 

Kad čovjek nakon perioda neurednog života natuče određen broj kilograma obično se suočava s frustracijom vraćanja u ravnotežu. 
Svi bi bili najsretniji da ti kilogrami mogu nestati u jednom danu, pa mnogi vođeni tom željom pribjegavaju različitim bolnim i opasnim stranputicama bilo putem čudnovatih kozmetičkih i farmaceutskih pripravaka koji obećavaju magične rezultate u rekordnom roku ili čak radikalnim operativnim estetskim zahvatima.

Alternativa su znoj i suze uz pokoji krvavi žulj na što nisu svi spremni pristati. No uz sav postojeći rizik, radikalni instant zahvati ne garantiraju uspjeh, štoviše nerijetko su praćeni još bržim povratkom na staro jer previđaju sposobnost vlastite intro i retrospekcije za nužni “clean start” naše mentalne paradigme.

Pa zašto onda smatramo da bi u politici trebalo biti išta drugačije i da se instat predizborna rješenja neće vratiti kao bumerang loših navika?
Posljednjih 16 godina sustavno živimo u svijetu političkih iluzija i laži koje nam uredno serviraju iz HDZ-ove kuhinje. I kad god kap prelije čašu samo kažu „sorry“, promjene predsjednika i naprave „zaokret“. I svaki sljedeći, tobože reformiran od nasljeđa svog prethodnika obećaje novi početak kao onaj plastičar kojem se upravo spremamo podvrgnuti s ciljem da nam trenutno uljepša formu i prikrije trag trulog sadržaja. Sanader tako pravi zaokret od Tuđmana, Kosor od Sanadera, Karamarko od Kosor, a Plenković evo od Karamarka.
Nakon Karamarkove neuspješne epizode, HDZ ponovno radi zaokret pribjegavajući novim “estetskim zahvatima”. Ako se Karamarko neuspješno pozivao na Tuđmana, Plenković nastavlja Sanaderovu doktrinu. Zakreće ka fantomskom „centru“, odriče se tobožnjih „ideoloških sukoba“ i „ideologije“.

Malo tko sjetit će se da je Plenkovićeva službena avantura u HDZ-u započela kada se odlučio kandidirati za Kosoričina zamjenika 2011. Ostaje nejasno što ga je točno ponukalo da se svrsta na stranu osobe kojoj možemo „zahvaliti“ arbitražu sa Slovenijom temeljenu na nacrtu sporazuma Račan-Drnovšek koji predviđa odricanje od dijela hrvatskog teritorija i veleizdajničko pristajanje na smanjenje broja mandata dijaspore u Hrvatskom saboru, no možda uspijemo saznati retrospekcijom i dekonstrukcijom njegovog dosadašnjeg političkog djelovanja.

Plenkovićeve rezultate možemo mjeriti kroz dva parametra – djelovanje prije i poslije učlanjenja u HDZ.

Nije tajna da mu je karijerni put, baš kao i političkom oponentu Milanoviću, bio uvjetovan pedigreom sina bivšeg komunističkog funkcionera koji mu je omogućio da 90-te provede van granica Lijepe Naše ne bi li se u trenutku postignutog mira vratio kao veliki potencijal diplomatske škole Ive Sanadera i Mate Granića. Sirotinja je ratovala 4 godine, pa je sada bio red na eliti tesanoj po briselskim i londonskim uredima.

Jedan od najtežih ispita vještina „zlatne“ generacije diplomata predstavljali su pretpristupni pregovori Hrvatske na putu ka EU. Koliko su pri tom bili uspješni, neka svatko procijeni sam za sebe sukladno postojećem ugledu i rezultatima Hrvatske kako u svijetu tako i u EU.

Eru Plenkovićeva članstva u HDZ-u nakon neuspješne kandidature za zamjenika Jadranke Kosor obilježio je njegov mandat u Bruxellesu gdje se od prvog dana nastojao afirmirati kao odani vonik europskog projekta, no krenuo je pomalo nepromišljeno izabravši za prvog parlamentarnog sparing partnera britanskog euroskeptika Nigela Faragea koji ga je u tom prvom briselskom nastupu uspješno ponizio i raskrinkao kao oportunog karijerista koji je žrtvovao interese hrvatske države za vlastiti probitak. Ipak već se u drugom pokušaju uspješno nametnuo briselskoj birokraciji koja je u uglađenom, poslušnom i odanom Plenkoviću vidjela svoju novu zvijezdu.

U Bruxellesu se s ostalim europarlamentarcima istaknuo u aktivnom zalaganju za proširenje EU na zemlje tzv. Zapadnog Balkana ili po novome jugoistočne Europe organiziravši na tu temu nekoliko konferencija. Jasno se odredio i kao zagovornik potpisivanja TTIP-a, eufederalist koji smatra da Europska komisija najbolje brine o mali i srednjim državama koje bi u prijevodu svoj suverenitet trebale predati fantomskim europskim institucijama te oponent Višegradske grupe što je i dokazao kada je zajedno s kolegama glasao za rezoluciju kojom se EU nastojala izravno umiješati u pitanje poljske suverenosti. U cjelokupnom recentnom djelovanju u sjećanju će ostati i oštro protivljenje Brexitu i odluci premijera najiskusnije i najstarije europske demokracije da vlastitom narodu prepusti odluku o vlastitoj sudbini te referendumu u Nizozemskoj kojim su Nizozemci najodlučnije odbili daljnje proširenje EU na Ukrajinu.

Zanimljivo je stoga čitati ovih dana hadezeove navode kako će se Plenkovićev stranački program temeljiti na ni pet ni šest već tuđmanizmu. Tuđman je bio suverenist koji je tvrdio da hrvatski narod polaže pravo samostalno odlučivati o svojoj sudbini. Smatrao je da je europska zajednica ostvariva samo kao savez zemalja samostalnih naroda s pravom na vlastitu samobitnost i suverenitet. Najoštrije se protivio svrstavanju Hrvatske u okvire jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana i uporno je upozoravao na tu tendenciju pojedinih eurospkih i američkih krugova u posljednjim mjesecima svog života. Tuđman naposljetku nikada, nikada i ni po kojim uvjetima nije dozvoljavao da se hrvatski generali i ratni pobjednici izručuju Haagu, a smatrao je i kako je hrvatski narod u BiH moguće zaštititi samo kroz postojanje trećeg entiteta što su novopečeni hadezeovi „tuđmanisti“ pogazili zbog poltronskog odnosa k američkoj, probošnjačkoj i unitarističkoj politici s ciljem podilaženja važnijem savezniku – Turskoj.

HDZ je nakon Tuđmanove smrti pregazio sve njegove principe i jedino u čemu je ostao dosljedan je vlastita nedosljednost. Od detuđmanista do retuđmanista – ista lica u istom kolu.
No, 16 godina takve politike više nije održivo. Ako je Sanader prevario i izdao hrvatski birački korpus, danas ponovnom aktivacijom njegovih političkih otaca i nasljednika, suradnika i bivših ministara, nitko nema pravo pozivati se na neznanje jer svjesno sudjeluje u novoj resanaderizaciji stranke i nastavku rasturanja hrvatske nacionalne države što ga više ne čini žrtvom već suučesnikom.
Hrvatskoj je potrebna nova opcija nepotrošenih ljudi i jedini način da se to ostvari jest da se HDZ dovede u situaciju da se ili raskoli ili nestane. SDP je jak onoliko koliko je HDZ kompromitiran, a HDZ je danas toliko kompromitiran da se u toj stranci više nema što spašavati. Oni koji bi mogli ne žele jer znaju da su višestruko preglasani ili su jednostavno kukavice, a ovo nije vrijeme kukavica.
Ovo je vrijeme kada je potrebna odlučnost podvući crtu i reći – dosta – odbijam glasati za stranku koja okupira i uzurpira prostor koji pripada hrvatskoj desnici a gnuša se lustracije i na čelo postavlja potomka komunističke elite.

Možete li zamisliti da SDP vodi potomak domobrana ili da ne pretjerujem – hrvatskog branitelja? Ja ne mogu i to puno govori o „njima“, ali i „nama“.

Kako krenuti?

Za početak bi bilo dovoljno da ovaj i ovakav HDZ doživi svoj izborni debakl.

Godinama se tolerirala opstrukcija desne političke scene i bit će potrebne godine dok se ponovno ne rehabilitira.

Put od tisuću kilometara započinje prvim korakom.