“Svatko se može naljutiti — to je lako, ali naljutiti se na pravu osobu i do pravog stupnja, u pravo vrijeme i za pravu svrhu, i na pravi način — to nije u svačijoj moći i nije lako.”

— Aristotel

Vrijeme u kojem živimo nabijeno je bijesom. Potisnuti bijes postaje izravan uzrok i psihičkih i fizičkih bolesti u tolikoj mjeri da psiholozi kažu da je “zadržavanje bijesa čin samoubojstva”. Srca puna bijesa mogu dovesti do poremećaja osobnosti, destruktivnosti, poglavito kod adolescenata, razorenih obitelji i nasilja. Ljudi mogu ubijati, čak i nenaoružani, svojim riječima.

Prema svjetski poznatom psihijatru Karlu Augustusu Menningeru, potisnutu ljutnju treba odmah riješiti, jer se može manifestirati u obliku fizičkih bolesti. “Temperament” je izveden iz latinske riječi koja znači “vladati” jer se vjerovalo da nečija ćud služi kao mjera za nečiji karakter. Rečeno je da Židovi, kada zapošljavaju nove zaposlenike, prvo saznaju mogu li kandidati kontrolirati svoj bijes ili ne kako bi procijenili njihov karakter /anger management/.

Sportaši mogu učinkovito iskoristiti temperament kako bi postigli najbolje rezultate. Međutim, ljudska bića bez strasti su dosadna i beživotna. U Bibliji se izraz “ne ljuti se” na izvornom jeziku tumači kao “nedostatak volje”. Bila pobjeda ili poraz, dobro ili zlo, njima je svejedno; njihovi životi su u zastoju. Dakle, moramo kontrolirati svoju ćud i upregnuti je da bude pokretačka sila u našim životima.

Ljubitelji Boga, Biblije, zemlje, nacije i obitelji moraju kontrolirati svoj bijes, jer je upravo taj čin “hrabrost”. Galaćanima 5,22-23 kaže: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona.”

Uzdržljivost – samokontrola, posljednji plod Duha, ključna je za obuzdavanje vlastitog gnjeva. Nekontrolirani bijes je zastrašujući, poput bijesnog bika. Pobješnjeli bik skače ovamo-onamo i ide toliko daleko da probode vlastitog jahača. Ne mogavši ​​na kraju svladati svoj bijes, bik se zabija u prvi zid, lomi rogove i ruši se. Dok je bijes bika privremen, ljudski bijes je nekontroliran bez Božje milosti.

Osobni gnjev pojedinca donosi propast drugima, ali pravedni gnjev pod Božjom milošću ujedini zajednicu i rađa cijeli pokret. Florence Nightingale, poznata kao “bijeli anđeo”, nije bila slatka medicinska sestra kakvom bi se medicinske sestre mogle zamisliti. Umjesto toga, bila je nagla i nepopustljiva žena. Kad bi pacijentica bila neprikladno zbrinuta, cijela bi bolnica drhtala od njezina bijesa. Njezin pravedni gnjev smanjio je stopu smrtnosti tijekom Krimskog rata (1853.-1856.) s 42% na 2%.

Isus je hrabro izražavao svoj gnjev kad god su postojale prepreke Božjoj volji. Vidjevši čovjeka sa usahlom rukom u sinagogi, Isus je upitao farizeje i herodijance: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?«.

Oni su već znali da će Isus prekršiti zakon o suboti iscjeljivanjem čovjeka sa usahlom rukom i urotili su se da to iskoriste kao opravdanje da ubiju Isusa. Evanđelist Marko bilježi da ih je Isus pogledao s gnjevom (srdito ih ošinu pogledom) kada je vidio njihovu tvrdoću srca. Prema proroku Samuelu, pobuna i tvrdoglavost su poput grijeha idolopoklonstva. „Nepokornost je kao grijeh čaranja, samovolja je kao zločin s idolima.“ (1 Sam. 15,23).

Je li onda Isus zgriješio razljutivši se? Isusov izljev gnjeva bio je onaj koji je, duhovno govoreći, uništio idolopoklonstvo Božjeg naroda; bio je to sukob zakona i ljubavi. Nije grijeh ako nas, ukorijenjene u pravednosti, razbjesne oni koji osuđuju Isusa. Pravi kršćani su oni koji su vođeni ljubavlju Isusa Krista i koji namjerno izražavaju ljutnju radi pravde.

Isus je izliječio čovjeka sa usahlom rukom sa odlukom da “Čak i ako me kamenuju zbog ozdravljenja u subotu, spasit ću jedan život koji je dragocjeniji od svega svijeta.” Vjerujte da se upravo tom ljubavlju Isus danas brine za vas i vaše obitelji.

Isusov je gnjev bio motiviran ljubavlju. Proces gnjeva je čin vjere: meta su zlonamjerne sile, a ishod je spasenje. Isus je toliko volio čovječanstvo da je izdržao prokletstva i nesporazume do samog kraja i obuzdao svoj gnjev. Baš kao što je Isus u svojoj ljubavi izliječio čovjeka s usahlom desnicom, tako i mi moramo gorjeti Isusovim pravednim gnjevom koji voli druge više od nas samih, koji moli u ime svojih bližnjih više nego za samoga sebe.

Mnogo puta o ljutnji razmišljamo kao o sebičnoj, destruktivnoj emociji koju bismo trebali u potpunosti iskorijeniti iz svojih života. Zapovijed nije “izbjegavati ljutnju” (ili je potisnuti ili ignorirati), već se nositi s njom ispravno, na vrijeme. Primjećujemo sljedeće činjenice o Isusovom iskazivanju gnjeva:

1) Njegov bijes imao je ispravnu motivaciju. Drugim riječima, bio je ljut iz pravih razloga. Isusov bijes nije proizašao iz sitnih rasprava ili osobnih omalovažavanja protiv njega. Nije bilo nikakve sebičnosti.

2) Njegov bijes imao je pravi fokus. Nije bio ljut na Boga ili na “slabosti” drugih. Njegov je bijes bio usmjeren na grešno ponašanje i istinsku nepravdu.

3) Njegov bijes imao je odgovarajući dodatak. Marko 3, 5 kaže da je Njegov gnjev pratila tuga zbog nedostatka vjere farizeja. Isusov bijes proizašao je iz ljubavi prema farizejima i brige za njihovo duhovno stanje. To nije imalo nikakve veze s mržnjom ili zlonamjernošću.

4) Njegov bijes je imao odgovarajuću kontrolu. Isus nikada nije bio van kontrole, čak ni u svom gnjevu. Vođama hrama nije se svidjelo njegovo čišćenje hrama (Luka 19, 47), ali On nije učinio ništa grešno. On je kontrolirao svoje emocije; Njegove emocije nisu njega kontrolirale.

5) Njegov bijes je imao odgovarajuće trajanje. Nije dopustio da se Njegov gnjev pretvori u gorčinu; Nije zamjerao. Sa svakom se situacijom nosio na pravi način i na vrijeme je rješavao ljutnju.

6) Njegov bijes imao je pravi rezultat. Isusov gnjev imao je neizbježnu posljedicu božanskog djelovanja. Isusov bijes, kao i sve njegove emocije, obuzdavala je Božja Riječ; stoga je Isusov odgovor uvijek bio da ispuni Božju volju.

Kada se naljutimo, prečesto imamo nepravilnu kontrolu ili nepravilan fokus. Ne uspijevamo u jednoj ili više od gore navedenih točaka. Ovo je ljudski gnjev, za koji nam je rečeno “Svatko neka bude brz na slušanje, spor na govorenje i spor na ljutnju, jer čovjekov gnjev ne donosi pravedni život kakav Bog želi” (Jakovljeva 1, 19-20). Isus nije pokazao ljudski gnjev, već pravedni Božji gnjev.

Neka nam ovo bude put kako „upravljati ljutnjom“.