Priča Cvjetnice počinje s magaretom u polju. Taj magarac živi svoj svakodnevni život, živi u istom polju, gazi istom stazom, jede u isti sat, iz dana u dan, iz godine u godinu. I onda jednog dana, stranci uđu u polje, vežu ga i odvedu.

Mnogi bi se magarci opirali. Da je mogao zboriti možda bi se i ovaj magarac pobunio, jer znamo dobro kako magarci znaju biti tvrdoglavi. Jer jedna je stvar biti pozvan činiti nešto u kontekstu života u kojem guštamo, a druga je stvar kada se pred nas stave izazovi i stvari koje bismo najradije izbjegli.

No putevi vjere su nešto drugo.

Magarca su doveli do Isusa, prebacili su nekakvu odjeću preko njegovih leđa. Isus je sjeo na magare, koje do tada nitko nikada nije jahao. Taj posao je bio za konje. Magarci čine ono što čine, vuku, revu, ritaju se i bacaju nespretne jahače sa sebe.

A nošenje Isusa je za entuzijaste, vjerske fanatike, ali nije to baš za nas. Ne dolazimo mi svake Nedjelje, kako bismo bili tamo gdje je Isus, kako bismo ga nosili.

Pa što bi naši prijatelji i poznanici pomislili?

Ako je nama već do nošenja, pa mi bismo radije neke ljude, poglavito bogate, moćne i slavne, na svojim leđima nosili po vazdan, zar ne?

I put u Jeruzalem je počeo i gomila je klicala i mahala palminim i maslinovim granama. Magarac je možda pomislio kako njemu kliču, jer nositi Isusa velika je stvar. „Ja sam jedinstveni magarac!“, možda je sivko pomislio. I nije zbacio Isusa nego je išao kud je ovaj htio.

Tijekom čitavog Velikog Tjedna susrećemo ljude kojeIsus sebi privlači, a koji mu se onda opiru ili pokušavaju promijeniti priču, izbjeći posljedice ili ga – izdati. Masa koja mu je klicala, kasnije će vikati iz sveg glasa: „Raspni ga! Raspni!“

Vjernici su kovali njegovu smrt. Većina je učenika pobjegla ne želeći se suočiti s patnjom i sa smrću. Nije im se svidjelo kako se priča razvija. Bojali su se stvarnosti.

Petar ga je zanijekao. Na koncu konca on je bio jako važna osoba i nije mogao riskirati uhićenje. On je sada imao i položaj. I na kraju jedino je Šimun Cirenac bio pripravan biti vjerni magarac i nositi križ, a samo vjerne i hrabre žene i Ivan, stajali su i gledali stvarnost barbarske egzekucije.

Samo je Josip iz Arimateje bio dovoljno hrabar i ponudio je svoj grob.

Svaka od ovih priča odvodi nas u svijet tame, izdajstva, gole sile, kukavičluka i smrti.

Oni među nama koji vole ovaj „hrabri novi svijet“, koji vole „neizbježni napredak“, udobnu klupu u crkvi (po mogućnosti neka je tapecirana, a crkva klimatizirana), neobaveznu „radost, mir i ljubav“ i kojima su bolest, odvajanje, uporaba gole sile, mrak i smrt uvredljivi, mogu se jako lako osjećati nelagodno ovog dana, ove Nedjelje i svih ovih dana koji su pred nama.

Ali naša vjera nije bijeg od stvarnosti.

Ona nas uvodi u stvarnost ovog svijeta baš kako se Isus, koji je jedan od nas, i koji je pravi Bog, susretao s najgorim što je čovjek u stanju učiniti, kako bi svojom milošću od čovjeka učinio ono najbolje što čovjek može biti.

I Isus uistinu umire u agoniji. Umire strašnom smrću.

U toj agoniji Isus umire za sve naše izdaje, lažne ambicije, za sve naše ekonomske, financijske, političke moći, autoritete, zla i korupciju koji leže u ljudskom rodu i u svakom od nas.

Kroz nekoliko dana, kada se završi posljednje putovanje, mi ćemo biti ostavljeni s mrtvim Isusom u grobu.

Danas nema spomena o Uskrsu.

Ne će ga biti čitav tjedan.

Ukoliko ne prohodamo ovim stazama, ukoliko ne iziđemo iz svojih zona ugode i sigurnosti, iz svog samozadovoljstva, ukoliko se ne usudimo iskoraknuti izvan lažne sigurnosti ovoga svijeta u tamu zla i smrti, noseći Isusa u grob, ne ćemo biti u stanju niti započeti razumijevati moć Uskrsa i Uskrsnuća, jer ne može se, kako bi mi htjeli, iz Cvjetnice doći do Uskrsa, a ne proći kroz Veliki Tjedan.

VELIKI TJEDAN

Od Nedjelje Palmi, od Cvjetnice do Uskrsa jako je dug i naporan put.

Pred samim smo ulaskom u Veliki Tjedan.

Nedjelja je dan Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem.

Naredni dani i događaji dovesti će nas do Uskrsa, ali prije moramo proći Posljednju večeru, Judinu izdaju, Petrovo odricanje i zatajivanje, Isusovo suđenje i razapinjanje i naravno čas kada je Josip iz Arimateje položio Isusovo mrtvo tijelo u posuđeni grob.

Sve ove događaje mi nazivamo jednim imenom – Isusova Muka.

Naš je problem u tome što mi znamo kraj priče.

Mi znamo što nam je očekivati.

Mi znamo glavne likove ove priče i poznat nam je redoslijed događanja.

Za većinu nas tu nema ničeg novog.

I zbog toga što znamo ono što znamo, za nas je u biti teško čuti Evanđelje u svoj svojoj silini.

Ovo je trenutak kada je čitava priča na samom početku, ali je li ovo u stvari pravi početak?

Jer mi bismo ovu Nedjelju slobodno mogli nazvati „Nedjeljom putovanja“.

Put nas vodi od polja u blizini Betanije do Jeruzalema, od Jeruzalema do Maslinske Gore, odatle natrag do Jeruzalema i od Jeruzalema do Golgote.

I konačno tu je putovanje od Kalvarije do groba.

Svako od ovih putovanja veliki je događaj sam za sebe.

Svaki novi put, čini se, dovodi nas sve bliže i dublje u tamu.

Smrt i ukop nas pozivaju. Veliki Tjedan i obredi u njemu samo pojačavaju tu stvarnost. Zato mnogi među nama izbjegavaju Veliki Tjedan. Za razliku, od recimo, Božićnih blagdana.

Mi ljudi volimo „happy-end“.

Sretan završetak.

Pa zato tako rado slušamo ovaj svijet koji nam govori: „Preskočimo bol, preskočimo Veliki Petak. Idemo odmah na „lipe stvari“. Idemo odmah nakon Cvjetnice do Uskrsa.“

OVO NIJE KRAJ.

OVO NIJE ČAK NI POČETAK KRAJA.

ALI JE, MOŽDA, KRAJ POČETKA.