Blog

 

ŠTO JE SUICID?

 

Nisam teološki potkovana osoba.

Običan sam vjernik. Ni veliki ni mali. Grješan sam.

Ima u meni jako puno straha Božjega. Nisam od onih koji su uvjereni da će na kraju milosrdni Bog svima sve oprostiti i da ćemo se svi naći u „raju“. Vjerujem da postoji pakao i ne mislim da je prazan. Uvjeren sam da nema spasa izvan Katoličke Crkve.

Tradicionalni sam vjernik i nisam pristalica novotarija u liturgiji. Ne podnosim uvođenje svjetovnih elemenata u obred Mise i ne pada mi na pamet sudjelovati ni u kakvim zajedničkim obredima s otpadnicima od katoličanstva. Protiv sam liberalizacije bilo kojeg vrste počevši od primanja svete Euharistije kod rastavljenih, da ne spominjem pobačaj, eutanaziju i istospolne zajednice.

Kada se sve ovo navedeno i ono što sam propustio navesti zbroji onda bih ja trebao po pitanju suicida biti jako rigorozan i za mene bi samoubojstvo trebalo biti smrtni grijeh.

On to i jest.

Samo što je suicid?

Na ovo očitovanje potakao me je jedan broj vjernika koji na FB osuđuju, pa skoro i da u sam pakao već smještaju, generala Slobodana Praljka, jer on je sebi oduzeo život, a to pravi vjernik nikada ne smije učiniti. Toliki mu „post mortem“ čitaju optužnicu i odmah u nastavku, bez stanke, presudu i osudu.

Kao, trebao je on trpjeti i patiti, a ne ovako…

Prije nego napišem svoj stav bitno je napomenuti da je general Praljak do Božića trebao biti na slobodi, jer je odslužio 2/3 vremena kojeg je presudom trebao provesti u zatvoru. Dakle on sebi nije oduzeo život jer je pao u očaj što bi još trebao nekih 7 godina tamnovati.

To nije bio čin kukavičluka ili postupak očajnika, nego je to bio svjestan i ciljan potez.

Po mojem sudu general je svojim činom poslao svima nama jasnu poruku. Pitanje je samo koliko je nas u stanju njegovu poruku razumjeti.

I sada pitanja za one koji su veći katolici od pape.

Ako čovjek stane ispred svojeg djeteta, supruge, prijatelja, prolaznika i u terorističkom napadu primi smrtonosni metak umjesto te osobe je li taj čovjek tehnički sam sebi oduzeo život? Da, jest.

Biste li ga poslali u pakao?

Ako majka skoči u nabujalu rijeku kako bi spasila svoje dijete ili nečije tuđe dijete i utopi se je li ona tehnički sama sebi oduzela život?

Da, jest.

Biste li je osudili?

Ako ratnik svojem suborcu spasi život noseći ga kroz minsko polje i na kraju bude raznesen je li on tehnički sam sebi oduzeo život?

Da, jest.

Biste li ga okrivili za smrtni grijeh?

Ako je general Slobodan Praljak svojim činom pokušao probuditi iz smrtonosne pasivnosti i depresivnosti izmanipulirani hrvatski narod je li on tehnički sam sebi oduzeo život?

Da, jest.

Dakle…?

Moje je osobno mišljenje da je u svakom od ovih slučajeva netko svjesno položio svoj život za svoje bližnje i ja sam beskrajno ponosan što me je jedan pripadnik mojeg naroda, hrvatski vojnik, prepoznao kao svojeg prijatelja i zatim očitovao svojim činom najveću moguću ljubav prema svakome od nas.

„Veće ljubavi nitko nema od ove:

da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

(Ivan 15, 13)