Jeste li ikada čuli za ove ljude?

Mario Huis…

Dino Simić…

Zlatko Klasić…

Ivan Bebić…

Miroslav Martinovski…

Miro Petrin…

Davor Milaković…

Slavko Jager…

Željko Grgić…

Željko Barić…

Milan Špoljarević…

Sve su to bojovnici HOSa.

Najstariji od njih rođen je 1952. a najmlađi 1971. godine. Ostalih devet u razdoblju od 1961. pa do 1967. godine.

Njih devet je ubijeno 1991. godine. Dvojica 1995.

Ubiju te na pragu tvojega doma u tvojim 30-im godinama. U danima kada si obitelj osnivao, djecu spremao za školu, sanjao budućnost. Kada si mislio biti svoj na svome.

Dođu i ubiju te.

U tvojem domu.

Na pravdi Boga.

Jer si branio dom. I za njega bio spreman i život dati.

I kada te ova država, koju si stvorio, formalno zaboravi, tvoji suborci stave neku skromnu ploču na kojoj je tvoje ime, u znak sjećanja, na kojoj je službeno ratno znakovlje pod kojim si se borio i poginuo.

I onda se pojave izvjesni „miloradi i predrazi“ koji traže da se bezuvjetno skine ta ploča, kako kaže V. Pusić „šarafcigerom“, valjda onim istim kojim su jednom od vas oči vadili, jer na njoj je „ustaški pozdrav“ – „Za dom spremni“.

Antihrvatski mediji, a to je većina najutjecajnijih medija, unisono podržava „vađenje“ ploče. Histerično sufliraju koalicijskim partnerima HDZa neka ustraju u operaciji „šarafciger“, jer riječ je o Hrvatima – „ustašama“.

Samo naivni i zlonamjerni misle i govore kako je Domovinski rat završio. Možda za sanjare. Ne, nastavio se je nesmiljenom žestinom, samo drugim metodama.

U Ezopovoj basni „Hvalisavac“ pronalazimo čuvenu sentencu, koja danas parafrazirana šalje jasnu poruku vladajućima.

HDZu i premjeru A. Plenkoviću.

„Hic HOS, hic salta!“

Ili će ih povijest pamtiti po tome što su stali uz svoju braću koja su za dom bila spremna dati i svoje živote ili će ih povijest pamtiti kao izdajnike.

Sve je do njih.

Čekamo.