Miki Bratanić

Vukovar – moj peron za Irsku

Nedjelja je. Budi me tišina. Ustajem i sa balkona ritualno gledam svitanje. Čujem samo sebe. Razgovaram o današnjem danu. Danu poslije. Ako ikad odem u onu Irsku, biti će to zbog ovog današnjeg dana. Razmišljam kao i lani. Je li moguće da za ono jučer nitko nikad nije odgovarao? Je li to moguće? Je li moguće da smo okrenuli glavu od tolike tragedije i krenuli prema nekoj našoj boljoj budućnosti? A što je s njihovom budućnosti? I što mi to vidimo u našoj budućnosti? Što?

Ja čak i u ovom suncu što se diže iznad Biokova vidim krv. I već sada znam da će i dogodine na današni svanuti krvavo.

Samo za strahotu s ove fotografije, u našim bi zatvorima trebalo biti barem 100 ljudi. Ali nije NITKO. A prošlo je četvrt stoljeća. I što onda možemo očekivati od države i institucija? Da zatvore lupeže? Prevarante? Plagijatore? Korumpirane? Ubojice jednog ili dva čovjeka? A pustili su sve ove koji su ubili cijeli grad. Ne jedan.

I SVI oni koji su učinili onoliko zlo i danas misle da su činili dobro. Da su oslobađali. A to nije dobro. I dok god je i jedan takav negdje u našem susjedstvu vlak za budućnost bi trebao pričekati.

Meni se čini da je Vukovar samo tragično ponavljanje tragedije i povijesti u kojoj su se pod simbolima zvijezde petokrake i kokarde događala „oslobođenja“. I čini mi se da se djeca tih oslobođenja silno trude sakriti njihove krvave tragove, a ukazivati na tuđe. I čini mi se da ni za jedno, ni za drugo, ni za treće, NITKO nije u Hrvatskom zatvoru. NITKO. I čini mi se da bi nas toga trebalo biti SRAM, a možda i STRAH. I silno bih volio da mi se to samo čini. Silno bih volio.

Ipak, veseli me da pored silnog truda i ubijanja, sakrivanja i laganja, nisu uspjeli ubiti vjeru i ljubav. Vjeru da žrtva nije bila uzaludna. I ljubav prema Hrvatskoj.

Ali jako sam zabrinut. Zabrinut jer se stvara platforma da se tragedija negdje i nekad ponovi po treći put. Znam da je ponavljanje tragedije farsa. Ne znam kako se zove ponavljanje farse. Ima li to uopće ime? Ili smo to svi mi?

Grad bez sna

Na ono što bi trebao biti grad pada mrak
Pokriva jezu i strah na dnu podruma
Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša
Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno

Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja
Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja
Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle
Nismo sigurni koji je danas dan

Toliko iščekivani mir sada unosi nemir
Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti
Toliko je mirno da postaje hladno
Više nismo gladni, ne mislimo na večeru

Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi
Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas
Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo
Čuju se krikovi neljudski i ljudski

Željeli bismo da ova noć prođe što prije
Da se probudimo iz ovog dugog sna
Mislimo na one koji su sada u krevetu
Djeca više ne plaču, a stariji suze liju

Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi
Zar je sada nešto potrebno reći
Bljesak kroz okno osvjetli dolazak
Onih što bi trebali biti ljudi

Izvor: narod.hr