Gledah te, na križu, Domovino, majko, i vidjeh.

Znah.

Osudit’su te htjeli.

Objesiti.

Ali ne, ti nisi tat!

Ti imaš svoje ime.

I povijest svoju.

I čast.

I sinke svoje.

I kćeri.

I glas.

Ne, Domovino majko, na galge ja te nedam.

Ti nisi tat!

Ja, maleni tvoj sin, majko, u tvoje ime, ja biram križ.

Časno je, i teško, znam, uspinjati se na Golgotu.

Ali ja biram taj put.

Trinaest godina majko, trinaest hladnih zima, trinaest proljeća bez života, trinaest ljeta bez sunca, trinaest jeseni bez plodova, trinaest postaja do Golgote, bez Veronike, Šimuna.

A četrnaestu?

Četrnaestu postaju majko, četrnaestu izabrah sam.

A petnaestu?

Petnaestu ostavljam braći, sestrama svojim.

Narodu, koji Barabe bira, a istom žeđi žeđa!

Znam.

Ne, ne tražite tijelo moje.

Ono uskrsnuti neće.

Neka uskrsne sloboda.

Neka vas grije u zime hladne.

Neka proljeća vaša, života budu puna.

Neka vam ljeta, obiluju suncem.

Neka vas jeseni, plodovima darivaju.

Umoran sam ti majko, ali mi se ne sniva.

Gladan sam majko, slobode, istine žedan.

Idem sad majko.

Idem živjeti…

I da, želim još reći.

Svakim damarom svojim, ja ćutim, tvoju bol.

I sinke tvoje ja braćom zovem, sjednimo za isti stol.

Ja kćeri tvoje sestrama svojim, ne zovem, ja ih grlim.

Trpimo istu bol.

I zobljem, zrno po zrno, mudrost, ljepotu, odanost, viteštvo, hrabrost, vjeru, ljubav i nadu, onaj slobode plod.

I tražih, uporno, strpljivo, ponizno tražih, s majčinim mlijekom kušanu, iz tvoje zemlje sol.

Putuj u život, prijatelju, ratniče, učitelju, u susret slobodi, suncu.