Ono što je hrvatski vojnik u ratu to je hrvatski vatrogasac u miru.

Osoba na prvoj crti. 
Osoba koja je nesebična. 
Osoba koja voli. 
Osoba koja gasi požar i ne pita čija je to kuća, crkva, maslinik, vinograd…

Jer zna da je to dom. 
Koji je mogao isto tako biti i njezin.

Preslabe su riječi jednog običnog blogera da bi bile dostojne opisa svega onoga što ti ljudi, i vojnici u ratu i vatrogasci u miru, čine. Njihova djela i njihova samozatajnost sve govore o njima. Samo upitajte njihove supruge, djevojke, djecu i roditelje kako je njima bilo sinoć gledajući kako njihovi najdraži jure u vatru – zbog ljubavi.

Danas smo svi nakon kataklizmičke noći – pametni. Do bola. Sve znamo. I što je trebalo. I kada i kako. 
Neki kažu da je požar bio zanimljiv.

Da, i meni je serija o vatrogascima (“Rescue Me”) bila zanimljiva. Pogledao bih po nekoliko epizoda, a da dim i vrelinu vatre nisam ni osjetio.

Noć sam probdio, jer je ono minimalno što sam mogao dati tim ljudima bila moja duhovna pratnja. Moja molitva. Jer trebalo je biti s njima, na bilo koji način. Ovaj narod će nestati onoga dana kada to zaboravimo.

U moru poluinformacija, panike, dezinformacija, laži i straha trebalo je onima koji ti vjeruju davati vijesti koje pomažu, a ne one koje dodatno potpiruju vatru. A takvih je, od strane dokazanih antihrvatskih medija bilo na pretek.

Kažu sustav nije zakazao, a i kako bi kada ga nema. Civilna zaštita ne postoji, pučanstvo se ne educira za slučajeve katastrofa, obvezni vojni rok je ukinut, djecu u školama misle preodgajati…

Sustav informiranja se je totalno raspao. Internetske stranice grada Splita i Županije, kao i njihovi Facebook profili ni jednom jedinom riječju nisu spomenuli dramu koja se je odvijala oko nas. Ustrašeni ljudi tražili su informacije, bilo gdje, od bilo koga.

Kada je kriza onda situaciju mora voditi čvrsta ruka. Nema tu demokracije. Vlada je trebala imenovati krizni stožer u predvečerje 17. srpnja, postaviti na njegovo čelo osobu koja je u stanju svojim autoritetom vladati situacijom. Ovako danas pljušte ostavke i izjave, mediji čereče sve oko sebe, i po našem dobrom običaju sva krivnja pada na onoga koji je pokušavao spašavati.

Hrvatska je zemlja apsurda. Potencijalni “zemaljski raj” sve više poprima obilježja “pakla”. Svi smo međusobno posvađani, medije smo prepustili onima koji mrze sve što je hrvatsko, strani interes je ispred nacionalnog, a osobni ispred općeg. Postali smo sebično društvo koje od demokracije ne želi obaveze nego isključivo apsolutnu slobodu koja često prelazi u anarhiju.

Sve dok na čelo ove nacije ne dođu ljudi koji su u stanju služiti narodu i domovini mi se iz ovog gliba izvući ne ćemo. Lustraciju naravno više nitko ne spominje. Predug bi ovo bio tekst kada bi se počelo analizirati sve ono što svaki običan čovjek vidi, a što politika ne želi vidjeti.

Ovaj požar će kod većine političara proći kao moje gledanje TV serijala “Rescue Me”.

Ne će osjetiti ni znoj, ni vatru, ni suze, a kamo li krv.

Ostati će kao i uvijek na prvoj crti čovjek, majka, otac, brat, sestra, Torcida & BBB, dragovoljac… ostati će čovjek koji brani dom, obitelj i koji se uzda u suborca i u Boga Svevišnjega.

Sve ostalo odnijeti će vjetar, kao što sada nosi pepeo sa zgarišta spaljene Dalmacije.

Opet će se zelenjeti kolijevka Hrvatske države, opet će ptice pjevati u granama stabala, opet će masline i loza rađati samo je pitanje jesmo li išta naučili od ove stihije.

Jesmo li shvatili da samo zajedno, i istok i zapad i jug i sjever Lijepe naše, bez nade u tuđu pomoć, možemo na ovom zgarištu uzeti svoju sudbinu u svoje ruke?