U ovo vrijeme 036

 

Primio sam slijedeći e-mail.

Autor mi je nepoznat i nosi naslov:

PROČITAJ SAMO AKO IMAŠ VREMENA ZA BOGA.

 

Još je u uvodu stajalo: „Svakako pročitaj sve do kraja. Ja koji ti ga šaljem skoro sam ga izbrisao, ali osjetio sam blagoslov došavši do kraja.“

 

Kada sam primio ovaj e-mail, promislio sam … Bože, pa ja nemam vremena za ovo … a i nije zgodno, s obzirom na količinu nedovršenog posla, baviti se ovakvim porukicama … i onda sam shvatio da je ovaj način razmišljanja točno ono što uzrokuje toliko problema danas u ovom našem svijetu.

 

Mi pokušavamo zadržati Boga u crkvi u nedjeljno jutro … možda i u Nedjelju navečer, ako nema utakmice … ali drago nam ga je imati u svojoj blizini kada nas bolest pogodi … i naravno, kada nam netko umre.

 

Naravno, mi vremena za Boga nemamo, ili mjesta, dok radimo ili dok se zabavljamo … jer … tim dijelom našeg života … mi možemo, ili trebamo upravljati sami.

 

Za to nam Bog ne treba.

 

Tako mislimo.

 

Neka mi Bog oprosti što ikad pomislim kako postoji vrijeme ili mjesto gdje ON nije PRVI u mojem životu.

 

Uvijek bi trebali imati vremena sjetiti se svega što je učinio za nas, ukoliko se toga ne sramimo …

 

… kleknuo sam kako bih se pomolio, ali ne za dugo, toliko sam toga imao za obaviti … žurio sam na posao, jer računi na naplatu tek što nisu stigli … pa zato kleknuh i na brzinu izgovorih molitvu svoju i brzo skočih, jer moja kršćanska dužnost bi obavljena i moja duša može mirna biti … i čitavog dana ne nađoh vremena za ohrabriti nekog, ne nađoh vremena govoriti prijateljima o Kristu …

 

Bojao sam se … smijat će mi se.

 

Nema vremena, nema vremena, toliko toga obaviti se mora.

 

Bijaše to moj vapaj stalni.

 

Nema vremena kojeg bi dao duši potrebnoj.

 

Ali u posljednje vrijeme, u vrijeme umiranja, ja odoh pred Gospodina i stadoh pogleda oborena, jer u ruci svojoj Bog knjigu držaše i bijaše to Knjiga Života.

 

Bog pogleda u knjigu svoju, pa reče:

 

Ime tvoje ne mogu naći … jednom htjedoh da mi priđeš, htjedoh ime ti upisati, ali ti nikad vremena nisi za mene našao.“

 

Zašto je tako teško istinu reći, a tako je lako izgovoriti laž?

 

Zašto smo tako pospani u crkvi, ali čim misa završi tako smo čili i brzi?

 

Zašto je tako teško o Bogu govoriti, a o glupostima tako lako jezik plete?

 

Zašto je tako lako dosađivati se nad vjerskim internet stranicama, a tako je lako gutati smeće svake vrste?

 

Zašto je tako lako izbrisati vjerski e-mail, a tako je lako proslijediti svaki ostali?

 

Imamo li vremena za dati odgovore na ova pitanja?

 

 

Bilo bi nam krajnje vrijeme.

 

 

Share the Post