Blog

 

Krajem ožujka 1941. pala je beogradska vlada kraljevine Jugoslavije, a za kralja je postavljen još uvijek maloljetni Petar Karađorđević. Njegov opunomoćenik postao je regent knez Pavle. Nedugo zatim Njemačka objavljuje rat Jugoslaviji što kulminira bombardiranjem Beograda 06.travnja 1941 i potpunim slomom beogradske kraljevine, a samim time i Kraljevine Jugoslavije onakve kakva je postojala.

Hrvati su, nakon više od dvadeset godina krvave srbočetničke diktature, tlačenja i represije osjetili trenutak i vjekovni zov za slobodnom i nezavisnom državom Hrvatskom, osjetili su da je došao taj povijesni trenutak pobuniti se i proglasiti svoju državu Hrvatsku. Nisu odgovorili na vojnu mobilizaciju kneza Pavla, naprotiv okrenuli su se u pravoj vojnoj pobuni protiv srpske, četničke vojske koja je nemilosrdno ubijala civile i seljake u Bjelovarskom kraju.

U noći 7./8. travnja 1941. u Velikom Grđevcu, nedaleko od Bjelovara, pobunio se 108. pričuvni puk, sastavljen od Hrvata iz toga kraja. Pod vodstvom narednika Čveka 108. puk uspijeva doći do streljiva i 8. travnja samoinicijativno kreće prema Bjelovaru. Na putu im se pridružuje i 40. dopunski puk poručnika Supančića. Uz pomoć Hrvata i Hrvatica, seljana i građana, slomljen je otpor srpske vojske i 08.travnja proglašena je Hrvatska država prije proglašenja NDH, prije bilo kakvog fašizma, nacizma ili partizanskog pokreta druga Tita. Jednostavno je ispoljena vjekovna težnja hrvatskog naroda nasuprot jugoslavensko-četničkoj tiraniji koja je u bjelovarskom kraju još neko vrijeme nastavila činiti zločine nad nevinim seljacima.

Bjelovarski okrug s ushićenjem je dočekao proglašenje vlastite države, u nevjerojatnoj euforiji pjevale su se hrvatske pjesme, kuće su okićene hrvatskom zastavama. Desetljećima je prešućivana istina o tim slavnim bjelovarskim danima proglašenja Hrvatske države! To ne možete naći ni u povijesnim knjigama ni u školskim uđbenicima. Istina je ostala u živim i nasljeđenim svjedočanstvima, u srcima hodočasnika koji i dan danas hodočaste i komemoriraju hrvatskim žrtvama u bjelovarskim Donjim Mostima, žrtvama koje su položile život na oltar Domovine stvarajući Nezavisnu državu Hrvatsku u krvavom otporu Jugoslavenskoj hegemoniji. Dolazak poglavnika Pavelića u Zagreb tri dana nakon tih događaja i Mačekovo radijsko proglašenje NDH samo je kontekstualni kontinuitet kojemu su temelje udarili Hrvati bjelovarskog kraja proglašenjem Hrvatske države.

Omraženi veleizdajnik Stjepan Mesić u svom krivotvoriteljskom stilu oduvijek je je izlazio s tezom i tvrdnjama „kako Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita i partizanskog pokreta“. On čak tvrdi da nije bilo Tita u Jugoslaviju bi se vratila monarhija, a predsjednik vlade te Jugoslavije vjerojatno bi bio četnik Draža Mihailović.

Mesić Tita proglašava spasiteljem i stvarateljem Hrvatske i naivnim Hrvatima, programiranim povjesničarima ispranog mozga docira i Hrvatskoj prijeti četničkom kamom Draže Mihailovića, tvrdeći, bolje Tito nego Draža. Mesić zaboravlja reći da je Titov režim Hrvatskoj i Hrvatima za vrijeme ukupne komunističke strahovlade nanio tisuću puta više smrti, boli, patnje, žrtava, krvi i suza nego što je to četnički pokret napravio u cijeloj povijesti. To se sve događalo u Mesićevoj slobodnoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, sastavnici komunističke diktatorske Jugoslavije, u istoj onoj Jugoslaviji gdje su Srbi dominirali i iza krinke antifašizma u roku od 6 godina poslije rata na robiju poslali 3 777 706 osoba i ubile ukupno 580 000 „narodnih“ neprijatelja novostvorene Mesićeve, božanstvene Jugoslavije pod vodstvom veličanstvenog druga Tita. O broju zatočenih i pobijenih svjedočenja možemo naći, u autentičnim dokumentima Aleksandar Ranković, Titovog Goebbelsa!

Uvjeren sam da nema većeg monstruma od Tita u povijesti ovih krajeva, a Draža Mihailović je najobičniji šegrt u usporedbi s mega zločincem Titom. Uostalom i Draža Mihailović je završio pod Titovom kamom, jer je i on kao i brojni Hrvati bio prijetnja toj i takvoj Titovoj Jugoslaviji. Besmisleno bi sada bilo licitirati koji bi režim, Titov ili režim Kraljevine Jugoslavije nanio više boli Hrvatskom narodu. Zločinac Tito svakako je nenadmašan u svojim zločinima. Zločinac Tito je i u Srbiji ubio između 50 000-67 000 Srba, neprijatelja naroda Jugoslavije, prema službenim podatcima u beogradskoj arhivi. Zločinac Tito je nakon bjelovarskih događaja, nakon proglašenja NDH, u vrijeme NOB-a, nakon sloma NDH, pa onda na krvavim bleiburškim križnim putevima zapravo na moru prolivene krvi učvrstio besmrtnu čežnju hrvatskog naroda, čežnju za slobodnom nezavisnom državom Hrvatskom, a ti krvavi križni putevi putevi završili su na Golgoti vukovarske Ovčare. Iz smrti i krvi rodila se i uskrsnula Hrvatska u veličanstvenom Domovinskom obrambenom ratu. U ratu gdje nije bilo mjesta osvetničkim zločinima komunističkom ni četničkom režimu, u dostojanstvenom i čistom ratu za svoju neovisnost, u ratu u kojemu je ponovo palo 16 000 nevinih života.

Da nije bilo činjeničnih, povijesnih bjelovarskih događaja, da nije bilo NDH, da nije bilo Bleiburga, da nije bilo Vukovara ne bi bilo ni današnje Hrvatske. To je povijesni kontinuitet, a taj kontinuitet povijesnih činjenica zvonio je u ušima onih hrvatskih međunarodnih prijatelja koji su prije priznavanja Hrvatske 15. 01. 1992. godine dobro znali tko su Hrvati, tko je Tito, šta je Hrvatska, a šta je bila diktatorska Jugoslavija. Lokomotiva priznanja Hrvatske upravo je bila Njemačka koja je najbolje poznavala hrvatski narod i povijesne težnje Hrvatske. Hrvatsku svijet nije priznao napamet, nije bez geostrateške pameti donesena odluka o raspadu monstruozne Titove jugoslavenske tvorevine. Povijesno pravo i povijesni događaji odredili su političko promišljanje međunarodne zajednice, odredili su sudbinu Hrvatske koju konačno moramo uzeti u vlastite ruke. Uostalom još 1943. godine W.Churchil je hrvatskom predstavniku u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi predlagao plan „fifti-fifti“ što je značilo utjecaj SSSR-a do Drine, a utjecaj Zapada zapadno od Drine. Naravno, Šubašić je to glatko odbio uz obrazloženje: „Nikakav raspad Jugoslavije ne dolazi u obzir“! U Hrvatskoj je uvijek bilo Juda, a ima ih i danas.

Sudbina Hrvatske je u našim rukama!

Hrvatska i nadalje ima dva neprijatelja!? Titove Jugoslavene, mentalne komuniste i srbo četničke težnje za osvajanjem hrvatskih zemalja. U sinergiji ta dva zla i u Beogradu i u Zagrebu dominantno je mentalno komunističko zlo. To komunističko zlo još je opasnije u samoj Hrvatskoj, jer je potpomognuto četničkom petom kolonom. Imaju isti cilj! Stvaranje neke treće Jugoslavije pod velikosrpskom dominacijom kakva je već viđena u bivšim Jugoslavijama! Srbija je rehabilitirala četništvo i fašistički pokret pretvorila u antifašistički. Ne pada im na pamet rušiti Tita, ne pada im na pamet sravniti sa zemljom Titov mauzolej u „Kuči cveća“. Ni hrvatskim mentalnim komunistima ne pada na pamet zaboraviti i poništiti „mauzolej“ u Kumrovcu! Tito im koristi kao simbol, ideološka hrana i okvir za stvaranje neke nove Jugoslavije, mit o Titu drži tu ideju u fiktivnim granicama bivše Jugoslavije. Ni Slovenija ne ruši Tita iz istih razloga, a najnovije udbaško suđenje Romanu Leljaku govori sve o dominaciji jugoslavensko-udbaške ideje u toj susjednoj državi.

Da nije bilo NDH ne bi bilo ni današnje Hrvatske.

Uvažavajući tu povijesnu činjenicu postojanja NDH Tito je prokušanim gebelsovskom metodama, umnožavao broj žrtava ustaškog režima, stvarao monstruozni jasenovački mit, ali i stim takvim metodama sakrivao je ogoman i nerazmjeran broj komunističkih zločina, počinjenih kako u NOB-u tako i u poraću sve do 1990. godine. Cilj je bio poništiti povijesnu ideju postojanja bjelovarske Hrvatske, cilj je bio uništiti svaku nadu u postojanje bilo kakve nove Hrvatske. Cilj je bio ubiti Stepinca i odvojiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana.

U režimu NDH počinjeni su zločini i to je neupitno.

Ali u kojem to ratu, u srazu smrtnih neprijatelja, nisu počinjeni selektivni i neselektivni zločini? Tko može oprati ruke i baciti kamen na Hrvatsku? Tito i njegovi sljedbenici ponajmanje, jer neviđeni zločini Tita i komunizma dogodili su se u miru, poslije završetka rata! Kontekstualno su neusporedive te dvije činjenice i notorna je glupost uspoređivati zločine ustaškog režima koji su se nesumljivo dogodili u vihoru rata sa onima koji su se dogodili nakon kapitulacije i poraza nacizma. NDH je u tom ratu imala samo jednog neprijatelja koji se zvao srpska Jugoslavija, a raspad te zločinačke komunističke tvorevine 1991. godine daje nam za pravo reći, s ove povijesne distance, kako je taj povijesni neprijatelj Hrvatske bio apsolutno legitiman ratni neprijatelj kojega je trebalo poraziti svim sredstvima. Isti neprijatelj Hrvatske bio je onaj 1941. godine kao i onaj 1991. godine.

Hitlerova Njemačka i danas se zove Njemačka, a sve zemlje koje su činile osovinske sile nacizma i fašizma danas su najnaprednije zemlje Svijeta. Zašto? Zato jer nisu imale Tita, nisu imale komunizam, a nakon rata uspostavile su demokraciju i tržišnu ekonomiju! I NDH bi se kao država bez ikakve sumnje transformirala u državu sa demokratskim uređenjem da je to dozvolio Tito!

Kada Hrvatska iznjedri istinu o Tita i tom zločinačkom komunističkom režimu, kada se Srbija riješi Tita iz istih razloga, kada se riješi ubojice nevinih Srba poslije rata, možda je moguća relaksacija hrvatsko-srpskih odnosa u nekoj novoj konstrukciji politika u zajedničkoj modernoj, krščanskoj Europi. Ako Srbija uđe u EU i NATO savez na čemu se ozbiljno radi, a prije toga „Kuču cveća“ i Tita dignu u zrak, možemo se nadati nekim novim, međudržavnim, uvjetovano ravnopravnim odnosima Srbije i Hrvatske?

Kako kaže Šešeljev osloboditelj sudac Antonetti, „da je plan stvaranja Velike Srbije legitiman politički cilj“, mogli bi se se s tim lako složiti uz tvrdnju, kako je onda isto tako legitiman cilj Hrvatske očuvati samostalnost stečenu u Domovinskom ratu, sa konačno čvrsto utvrđenim granicama u okviru EU i NATO saveza! Isto tako možemo tvrditi kako je proglašenje NDH bio apsolutno legitiman politički cilj!? Isto tako možemo tvrditi, da nije bilo NDH kao povijesne činjenice danas ne bi bilo Hrvatske države.

Jedino rušenjem i lustracijom Tita i ideje nekog novog jugoslavenstva iza kojega je skriven plan stvaranja velike Srbije, nestat će one unutarnje snažne silnice koje pokreću sve negativne procese, koje ohrabruju jugoslavenstvo, kako bi dokinule postojanje Hrvatske u bilo kakvom obliku.