Postoji li Božić u praznom prostoru?

Božićnu ikonografiju svaka kultura, svaki narod, gradi, promišlja i čuva na svoj način, iz osjećaja za prostor, vrijeme i za vlastiti identitet. I tako taj svevremenski trenutak kada je nada čovječanstva došla na svijet, postaje obojen i onim „pojedinačnim dodirom“ svakog tko srcem osjeća istinu tog događaja.

Božićni običaji, taj topli i slatki folkolor „vjernog puka“ ove zemlje, bogat je i zanimljiv i u onom vjerskom i u onom etnološkom smislu. Bezbroj je djelića tog božićnog mozaika što ga ove naše zemljopisne dužine i širine stoljećima slažu. Hrvatske božićne pjesme, za koje muzikolozi kažu da po svojem bogatstvu nadilaze baštinu mnogih brojnijih i moćnijih naroda, pa badnjaci po hrvatskim selima, svaki sa nekom svojom posebnom inačicom istog, pa kolendavanje, kulinarstvo i pšenica kao simbol obnove života i blagostanja… A sve to u slavu Boga, sve to kao iskaz vjere i radosti zbog rođenja Sina Božjeg, novog života i nade.

Od trenutka kada smo prošle godine u isto ovo vrijeme slavili i jedni drugima čestitali rođenje, pa do trenutka kada ćemo to isto učiniti ove godine pjevajući „Djetešce nam se rodilo“, ova zemlja, koja se već izlizala od našeg silnog tepanja njenoj ljepoti, brojit će nekoliko desetaka tisuća stanovnika manje. Svake godine oko 17000 više je umrlih, nego rođenih, a broj onih koji napuštaju ovu zemlju puno je veći. Ove godine oko 65000. Ovu zemlju napuštaju čitavi gradovi. Ovako ili onako. Iz zemlje ili u zemlju.

Čeka li nas trenutak u kojem iz ove zemlje više neće imati tko otići, niti u njoj umrijeti?

Naša silna potreba da napunimo često površnim simbolima nešto što je već samo po sebi „punina ljubavi“- rođenje Sina Božijega, jednaka je snazi kojom praznimo prostor u kojem nam je dano ostvariti smisao vlastita života i života s drugim.

Božićno vrijeme ispunjeno artiklima, a prostor ispražnjen od života!

Prazan čovjek stvara prazan prostor.

Prazan prostor nema imena.

Praznom prostoru ime ne treba.

Prazan prostor nema izgleda, nema nikakvih obrisa. Prazan prostor nije ni lijep, ni ružan. On je naprosto, ništa!

Prazan prostor ne poznaje ni svjetlo, ni sjenu. Praznom prostoru ne trebaju boje.

U praznom prostoru sunčev zalazak nema što obojiti crveno, niti mjesec posrebriti.

Prazan prostor nema dalekih obzora. U praznom prostoru nema osvojenih vrhunaca i nedosegnutih visina.

Prazan prostor ne odzvanja ničim, u njemu vlada tišina koja boli. U praznom prostoru ne čuje se ni smijeh, ni plač.

U praznom prostoru ne postoji vrijeme. Prazan prostor nema ni povijest, ni baštinu.

U praznom prostoru nema ni rađanja, ni smrti. U praznom prostoru ne događa se ništa što bi bilo život.

Na grobovima u praznom prostoru nitko ne moli. Svi pokojnici tu su bezimeni. Neznane kosti za koje nitko ne pali svijeće.

Prazan prostor nema ni sjećanja, ni vizija. Prazan prostor nema uspomena, ni iščekivanja.

Prazan prostor ne treba nikakav smisao.

U praznom prostoru Isus se ne rađa. Kome?

U praznom prostoru nema ljudi.

U praznom prostoru nema ni Boga.

***

Naravno, ne može ovo biti božićna čestitka. Nema ništa čestitarsko u njoj. Primite onda ovo kao misao koju ćete možda staviti u neku molitvu kad se po običaju okupite oko stola. Strašna je pomisao da nas bujnost naših božićnih pšenica raduje više nego što nas brine ispražnjenost od života ovog djelića svijeta koji nam je darovan. Unatoč sumnji, zabrinutosti, tjeskobi trenutka i strahu od sutra, onaj tko odustaje od svoga svijeta, a prostor prepušta praznini, gasi svaku nadu. I nema te pjesme, bujne pšenice i gipsanih jaslica koje bi je mogle oživjeti i stvoriti mogućnost budućnosti.

Trpimir

Božić 2016.