Dosadili su mi. Na živce mi idu.

Naravno političari.

Poput dobro istreniranih papiga neprestano ponavljaju jedno te isto. Ponajviše kako se ne smijemo – vraćati u prošlost. Kako se moramo okrenuti – budućnosti. Ti nesretni trbuhozborci svojih gospodara unisono mantraju kako mi nemamo što birati i kako oni sve znaju što to nama treba.

Ta kasta se multiplicira i replicira, jer nema danas unosnijeg zanimanja od trgovine iluzijama koje obećavaju dovesti stvari u red i koje ovaj nesretan narod tako rado prihvaća kao istinu. Ali iluzija je laž, a nije istina.

Život nije nešto što dolazi pred nas i gdje su nam ponuđeni jasni i jednostavni odabiri. Uglavnom je život jako izneređen biznis. Toliko je toga u životu jednostavno bačeno na nas, i to u jednoj suludoj brzini, da naši odabiri u svemu tome prođu relativno nezapaženo.

Sve se nekako prebrzo odvija. Puno brže nego bismo mi to željeli.

Soren Kierkegaard je majstor aforizama. Evo jednog. „Život se jedino može razumjeti unatrag, ali se jedino može živjeti unaprijed.“

Kao ljudska bića mi posjedujemo slobodnu volju. Mi smo, kako to neki kažu, „slobodni agenti“, koji oblikuju svoj život izborima koje čine.

Birajući!

Sjetimo se koga smo sve birali, pa i izabrali, na političkoj sceni u posljednjih 20 godina. Izgleda da smo zaboravili.

A i osobnom životu. Biramo dnevno.

Ti naši odabiri/izbori možda i jesu neprimjetni (‘ko te više nakon izbora za bilo što pita) ali nas ipak određuju.

Brzina i životni kaos prisiljavaju nas birati, a naš život ne dolazi do nas spakiran, pročišćen – isfiltriran.

On je poput jednosmjerne ulice ili kako veliki Jose Ortega y Gasset kaže – „život u nas puca izravno, iz neposredne blizine“.

Puca na nas bili mi pripravni ili ne.

Bili mi puni mudrosti ili obične budale.

Bili mi odmorni ili umorni.

Život nas prisiljava praviti odabire/birati i to od trivijalnog do transcedentnog.

I to uglavnom u letu, bez pripreme i bez upozorenja.

I tako se mi putujući i ne zastajući formiramo.

I zato se život samo može živjeti – prema naprijed ili „forward“, a za mnoge od nas „fast-forward“.

I kada život takvom brzinom „puca“ na nas, često je teško osjećati se kao da činimo nekakove mudre odabire/izbore.

Ili da naš život uopće ima smisla.

I što to onda znači?

Kamo nas sve to vodi?

Što je iza zavoja?

Kako je naš pogled prema naprijed definitivno razmrvljen i kaotičan ova prevažna pitanja zahtjevaju – POGLED UNATRAG.

Kada pogledamo unatrag, u svoju prošlost, možda ćemo vidjeti ono što zovemo Božjom providonosnom milošću. Možda ćemo prepoznati trenutke Božje očinske brige.

Možda je potrebno pogledati život kao neku tapiseriju. Njezin donji dio djeluje neuredno, isprepleteno, besmisleno, ali odozgor sve je u najboljem redu i skladu, estetski predivno.

Sve je u konačnici pitanje perspektive.

U Evanđelju puno toga što Isus kaže može se shvatiti jako nekonvencionalno. Kao pogled „unatrag“ ili kao mudrost „odozdo“.

Isus normalne situacije interpretira iz druge perspektive – posljednji će biti prvi – samoodricanje nas čini bogatima, a samouzdizanje osiromašuje – nježnost pobjeđuje ljutnju – bolje je davati nego uzimati …

Ali Isus je Bog.

A mali bogovi današnjice žele nas začarati iluzijama kako bismo opet birali, a ne osvrnuvši se na prošlost.

Za kraj još malo Kierkegaarda.

Jedna mala i kratka molitva.

Trebati će nam.

„Bože, podari nam slab vid, slabe oči,

Za stvari koje važne nisu

I oči bistrine pune

Za svu istinu tvoju.“

Ako želimo krenuti na put, prema „sutra“, onda boljeg recepta nema.