Prije nekoliko godina u jednoj od svojih korizmenih propovjedi, pokojni fra Špiro Marasović izrekao je ovu rečenicu:
„Krist nije došao donijeti nam bolji život, nego vječni život“!
Ta rečenica nagnala me je tada na ovu Uskrsnu čestitku prijateljima, dragim ljudima….
Gospodine,
razarajuća jednostavnost ove rečenice, koja odzvanja mojom korizmom, razotkriva moju vjeru, čiju golotinju grijem na plamenu nade u onostrano, ali čije obitavalište gradim na onom prvom dijelu rečenice. Prostor moga doma je u boljem životu!
Gospodine, ti mi rušiš dom!
Tom rečenicom pozivaš me da prijeđem prag svog boljeg života i krenem u potragu za svojim pravim mjestom, svojim pravim licem… A kamo?
Strah me tog iskoraka i te rečenice.
Zašto ne bi moglo i jedno i drugo?
Ja volim vjerovati u vječnost, ali Ti mi kažeš da mjeru svoje vjere mjerim spoznajom da mi za tu vječnost bolji život ne znači baš ništa.
Gospodine, opet ti kažem, rušiš mi dom!!!
A Ti uzvraćaš:
Gdje god da na ovoj zemlji glavu nasloniš, u sjeni križa usnut ćeš.
Gdje god da na ovu zemlju nogom stupiš, pod križem hodat ćeš.
A ispod križa je dovoljno mjesta za svačiju stopu.
Gdje je moje mjesto? Gdje da smjestim sebe i svoj život? Koje je moje mjesto pod križem?
Uz koga da stanem i utisnem svoj trag?
Mnogi su pod njim i uokolo njega. Lica znana i ne znana.
Gdje sam ja? Koje je moje lice? Gdje mi je dom?
Majka Marija i druga Marija, uz njih najdraži učenik.
Lijevo i desno razbojnici sa svojim krivnjama, ispod vojnici sa svojim kopljima, pa farizeji i svećenici sa svojom pravednošću…
Jesam li tu? Ne znam, ne vidim se…
Uzavrelo mnoštvo onih što vole besplatne spektakle i uzvikivanje skriveno u šumi glasova.
Pilat koji okom ne dohvaća križ, ali čuje svoju naredbu koju izvikuje narod.
Šimun Cirenac zamišljen, gleda ožiljak na svom ramenu što mu ga je urezao tuđi križ.
Gdje li sam gospodine? Tražim se, siguran da moram biti tu…
Veronika, zagledana u uspomenu sa kojom ne zna što će…
Baraba, sa smiješkom slobode na usnama koju mu je darovala tuđa smrt…
Tu je i Petar, skriven i sam, u očajničkoj borbi. Gledati Učitelja ili potražiti onog pijetla koji mu je istinu zakukurijekao ravno u lice…?
U pustari, daleko od svega jedna omča zategnuta i tijelo što se njiše…
Tražim svoje lice, Gospodine, i gdje god pogledam vidim ga…
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Četiri godine nakon te rečenice, na ovu cvjetnu nedjelju, mediji su na Papinom ozbiljnom licu čitali umor, a njegovu propovijed su nazvali „dramatičnom homilijom“. I zaista, sjedeći u svom papamobilu i prolazeći kroz mnoštvo hodočasnika na trgu Sv. Petra, Papa Franjo nije otpozdravljao, mahao i osmjehivao se vjernicima. Duboko pognute glave, zatvorenih očiju, kao da je bio negdje drugdje…
A kad je ta „ozbiljnost i umor“ progovorila u propovijedi, bilo je jasno da se radilo o potpunoj uronjenosti u vlastito srce i pitanje na kojem počiva sva prošlost i sva budućnost ove civilizacije. Temeljno i najvažnije pitanje svakog ljudskog života.
Tko sam ja? Gdje mi je srce?
Tko sam je pred Gospodinom, tko sam je pred drugim, tko sam ja pred samim sobom?
Zamislite svijet u kojem bi se, svatko od nas, svaki put nanovo pitao: “tko sam ja“?
Svako jutro, prije no što odlučim krenuti u novi dan i „pokoriti ga“: Tko sam ja?
Prije svake osobne ambicije: Tko sam ja?
Prije nego što svijetu objavim svoje sposobnosti, svoju pamet i sve svoje znanje: Tko sam ja?
Prije svake želje da budem najbolji igrač, glumac, liječnik, stolar, učitelj, trgovac, gradonačelnik, zidar, novinar, poljoprivrednik, saborski zastupnik, automehaničar, predsjednik….: Tko sam ja?
Prije no što taština zatruje moj, pogled, osmijeh i riječ: Tko sam ja?
Prije svake želje da iskoristim sve što se iskoristiti da: Tko sam ja?
Prije potrebe da posao odradim na tuđim podmetnutim leđima: Tko sam ja?
Prije no što prevarim državu, podmitim policajca,službenika, liječnika i pokradem poduzeće: Tko sam ja?
Prije svake laži samom sebi, bližnjem, ženi, djetetu, mužu, prijatelju…: Tko sam ja?
Prije nego li drugog prepoznam tek kao poligon za treniranje svoje moći ili svoje humanosti: Tko sam ja?
Prije nego što pljunem na drugog, a sebe proglasim mjerom svih stvari: Tko sam ja?
Prije nego osudim ono što ne razumijem: Tko sam ja?
Prije no što zaspem snom pravednika: Tko sam ja?
Zamislite svijet u kojem bi se svatko od nas, prije svega, uvijek nanovo pitao: Tko sam ja, gdje mi je srce?
Vjerujete li da bi bili bolji ljudi, a ovaj svijet ljepše mjesto za život?
Ljudski život jest trajna „čežnja za licem“ i neprestano traganje za svojim mjestom pod križem. Pronaći svoje mjesto i prepoznati svoje lice u mnoštvu pod križem, znači svom životu, polako ucrtavati put do Uskrsne nedjelje.
Sretan Vam put….