(Luka 1,39-45)

„Nadanja i strahovi svih ovih godina
susretoše se u tebi noćas.“

Susreti su uvijek prožeti strahom i nadom.
Strah nas je da nešto ne pođe po zlu i nadamo se najboljem.
Bojimo se nepoznanica koje su pred nama i ufamo se povoljnom ishodu.

Susretali se mi s nastupajućom godinom ili međusobno, strah i nada vjerno nas prate. Idu uz nas. Zajedno. Rukom pod ruku.
Nije ih lako držati pod kontrolom.

U jednom trenutku jedan od ta dva osjećaja prevlada pa čovjek ili izgubi svaku nadu i potone u očaj i beznađe ili nada i u najtežim trenutcima iščupa čovjeka iz zagrljaja straha i tjeskobe.
Ali ni nada ne može sama.

Treba pomoć.
Treba vjeru.
I treba ljubav.

Današnje čitanje uvodi nas u susret dviju žena koje su trudne.
Jedna od ove dvije žene je prestara da bi bila majka, a druga je premlada.

Ali obje su u Božjim rukama.
I to je presudno.

Svako rođenje, svaka trudnoća, vezuje nas uz sve ono što je u našem životu prošlo, odnosno prethodilo i uz sve ono čemu se nadamo u vremenima koja su pred nama. Nadanja i strahovi susreću se u svakom rođenju, ali o Božiću na posebno dramatičan način.

Dva rođenja o kojima zbori Evanđelje povezala su prošlost i budućnost čitavog čovječanstva. Susret o kojem govori evanđelist Luka susret je Elizabete i Marije. Elizabeta je majka Ivana Krstitelja. Marija je majka Isusa Krista.

Uzmite Bibliju i čitajte dalje od 45-og stiha.
Čitajte Hvalospjev Marijin (Luka 1,46-55).
Čitajte „Magnificat“.
Čitajte Marijin „Veliča“.

To je ta nada koja nama, danas kao možda nikada prije, treba.
To je ta nada u njezinoj pjesmi koja nas čuva i koja tjera strah i tjeskobu iz našeg srca. To je ta nada koja nam govori kako će jednoga dana ovaj svijet biti okrenut naglavce.

„Magnificat“ je radikalna i revolucionarna pjesma.

Gladni i ponizni se uzdižu, a bogati i silni odlaze praznih ruku.
William Temple, nadbiskup od Canterbury-a, upozoravao bi svoje misionare u Indiji neka Marijin hvalospjev nikada ne čitaju javno. Indijci su bili prema njima sumnjičavi, a Marijina pjesma je jako zapaljiva stvar.

Ali zar i danas nije isto tako?

Ni danas nije ni malo uputno ni pametno preglasno i javno govoriti o pohlepi suvremenih bogataša, o oholosti moćnika i o ugnjetenosti i poniženosti siromašnih i marginaliziranih, zar ne!?

Strah vlada i u našim srcima.
Strahujemo za svoju budućnost, za budućnost svoje djece.
Strahujemo za svoju domovinu. Bojimo se što će biti s nama.

Sadašnje stanje oko nas ni malo nije dobro.
Loše je i mi ne želimo da se ono nastavi.
Isus nije došao kako bi održao status quo.
Isus je došao kako bi donio pravednost i pravdu u svijet koji je bio prepun nepoštenja i nepravde.
Isus je došao kako bi donio poruku ljubavi za sve ljude bez obzira tko su oni i što posjeduju. Isusova poruka je najveća poruka slobode ikada.

Isus nije bio revolucionar, ali je njegova poruka revolucionarna.
Jednom kada shvatimo da je Bog otac svih ljudi, jednom kada prihvatimo da je Krist umro za sve ljude, jednom kada nam bude jasno da smo svi mi na ovome svijetu braća i sestre, onda postaje nemoguće opravdati činjenicu da dok se neki razbacuju u obilju drugi umiru od gladi i žeđi.

Da i mi se uistinu trebamo bojati da već sutra u vlastitoj domovini ne budemo obični prosjaci na ulici dok neki budu prisvajali ono što pripada svima nama. Taj strah ne mogu od nas otjerati licemjerni političari ni moderni lažni proroci. Taj strah jedino može otjerati Isus koji dolazi preokrenuti stvari u cijelosti.

Božićna priča pokazuje one u „vladarskim palačama“ u najgorem mogućem svjetlu dok članove najnižeg društvenog sloja, pastire, postavlja u prvi plan. To nije slučajno.

Mi se danas, na sav glas, dičimo kako živimo u slobodi i u demokraciji, govorimo kako smo na pragu izlječenja najtežih bolesti, kako ćemo uskoro put Marsa (pa i dalje), kako ćemo brzo živjeti stotinama godina, a u isto vrijeme, tu na korak do nas, događaju se abortusi, eutanazije, manipulacije s genima i s embrijima, obavlja se prisilni preodgoj najmlađih generacija i to u školama, nameće se isključivo jedan i to protu Božji sustav vrijednosti, oko nas vlada kultura smrti.

I onda se čovjek pita – čiji mi to u biti rođendan ovih dana slavimo?
Rođendan Isusa ili Mamona?

Jer kako stvari stoje puno nam je bliže srcu zlatno tele nego naša braća i sestre koje je ovo društvo jednostavno odgurnulo u stranu, jer ne pripadaju kastama moći, novca i slave.

Da i mi se uistinu trebamo bojati da već sutra u vlastitoj domovini ne budemo „nevidljivi ljudi“, ljudi sa margine društvenog života, jer se ne mirimo s ovakvim stanjem u društvu.

Ponavljam, taj strah ne mogu od nas otjerati licemjerni političari ni moderni lažni proroci. Taj strah jedino može otjerati Isus koji dolazi preokrenuti stvari u cijelosti.

Bog želi promijeniti naše živote.

Želi naš sustav vrijednosti dovesti u sklad sa svojim sustavom.
Bog želi uzeti naše razbijene snove, naša slomljena srca i zamijeniti ih novim snovima i novim srcima u kojima ne će vladati strah i tjeskoba nego vjera, ufanje i ljubav.

I ovoga Božića Isus dolazi dati nadu onima u beznađu, mir onima čije je srce prepuno straha i nemira, ljubav onima koji je još nisu upoznali.

Strah i nada još se davno susretoše u Betlehemu.
Strah i nada susretoše se nakon toga na Golgoti.
Strah i nada susreću se i danas u Hrvatskoj.
Strah i nada se susreću ali u utjelovljenom Bogu, u betlehemskoj štalici, nada pobjeđuje strah.

Zauvijek.

Na dobro vam došlo porođenje Isusovo.
Neka vam otjera sve strahove i neka vam donese mir i ljubav.

Sretan vam i blagoslovljen Božić!