(Marko 10, 2-16)

Sve je više i više ljudi koji bi samo odmahnuli rukom kada bi čuli mudri savjet Henry Forda. Kada su ga pitali na njegovoj 50 obljetnici braka koje je njegovo pravilo za dugotrajan brak, on je odgovorio: „Isto kao i u poslu s automobilima, držite se jednog modela.“

Te priče danas „ne drže vodu“.

Zašto je danas toliko propalih brakova?
Toliko razvoda i rastava?

Dva su dominantna razloga, jedan je osobni, a drugi je društveni.

Danas su kao malo kada užasno glasni zagovaratelji teorije braka kao „nadiđene, demodirane, zastarjele, nedjelotvorne i nepotrebne“ institucije. Takvih su puni mediji. Ako je tema brak onda sa sigurnošću možete navesti manje-više uvijek ista imena onih koji će nam, putem medija, „soliti pamet“.

S jedne strane se čini sve, moguće i nemoguće, kako bi se relativizirala važnost sakramenta braka, a s druge strane, ti isti, kojima brak užasno ide na živce, čine strahovite pritiske kako bi se brakom proglasila zajednica dviju istospolnih osoba.

I površnom promatraču i više je nego jasno da je na djelu sustavna demontaža obitelji, a kao temeljni preduvjet uspješne destrukcije obitelji svakako je stigmatiziranje institucije braka, a poglavito sakramenta ženidbe.

O ulozi medija kao „trojanskog konja“ u čitavoj ovoj priči, nekom drugom zgodom. Danas bih više o nama samima. O nama koji smo, kao u najvećem broju stvari, sami sebi najveći neprijatelji.

Jesu li naša srca uistinu toliko otvrdnula?
Mislimo li uglavnom s pozicije „JA“, a skoro nikada s pozicije „MI“?
Leži li u toj našoj tvrdoći srca („sklerokardion“) uzrok mnogih naših najvećih nevolja? Osobnih, bračnih, obiteljskih, nacionalnih, svjetskih?

Današnja diskusija na ovu temu u Evanđelju po Marku, započela je kada su Farizeji još jednom htjeli Isusa uvaliti u probleme. Htjeli su mu uništiti vjerodostojnost. Naravno da Isus zna da Farizejima nije bitno njegovo mišljenje o tome je li mužu dopušteno otpustiti ženu. Njima je važno poraziti Isusa.

Njih ne zanima Isusovo mišljenje o neravnopravnosti žena u braku, o zajedništvu muža i žene, o ljubavi, o žrtvi. Ne, njih takve stvari ne zanimaju.

Oni su zapeli na paragrafima.
Zanimaju ih paragrafi o braku, a ne život u braku.
Paragrafi su im postali smisao i života i vjere.

Njihova srca su otvrdnula.

Isus im govori, da ljudska srca nisu otvrdnula onda ni brakovi ne bi propadali i onda ni Mojsije ni bi trebao napisati što se događa kada brak ne uspije.

Kao i obično čovjek najradije razmatra posljedice, s njima se zaokuplja, njih pokušava sanirati, a uzroke – jednostavno zaboravlja.

Isus se obraća i svakome od nas pojedinačno.
Isus govori i nama istu stvar.
Jer i naša su srca tvrda.
Otvrdnula.

Ali ne govori Isus samo onima razvedenima.
Isus govori svakome od nas, pa makar mi bili sretno u braku desetljećima. Problem „tvrdog srca“ nije ograničen samo na razvedene i rastavljene ljude, nego je svojstven svima nama.

Postoje razvedeni ljudi, postoje ljudi u braku u kojem od života više nema ni traga, postoje ljudi koji nisu u stanju oprostiti, postoje ljudi koji sude svakome oko sebe.

Sve su to ljudi „tvrda srca“.

Razvod braka nije ni bolji ni gori od svega ovoga.
Jer svi smo mi u biti na istom mjestu.

Svi smo mi izvan zidina Raja.

Ali Isus od nas ne odustaje. Poziva nas natrag u vrijeme kada smo živjeli u Raju Zemaljskom. Poziva nas u vrijeme stvaranja Adama i Eve. U vrijeme bez igara, tajni, laži, grijeha. U vrijeme kada se nismo trebali ničega sramiti. Kao što se danas trebamo.

Naravno da postoje neki brakovi koji su mrtvi od samog početka.
Postoje i brakovi koji putem umru. Ugase se.
Postoje ljudi koji jednostavno uđu u brak s krivom osobom.
Postoje supruge koje imaju pravo pobjeći kada je njihova sigurnost ugrožena.

Ali u drugim slučajevima razvodi se događaju jer ljudi brak vide kao što su ga vidjeli i Farizeji. Kao odnos moći, i kao problem koji se može riješiti razvodom.

Ova naša suluda potrošačka i sebična kultura tjera ljude da se prema obitelji i prema drugim ljudima odnose kao i prema svakoj drugoj potrošnoj i zamjenjivoj robi.

Ali brak nije problem kojeg treba riješiti.
Brak je misterij kojeg treba živjeti.

U Isusovo vrijeme muškarci su žene gledali kao na robu, kao na svoje vlasništvo.

A danas?

Danas to isto čine i muškarci i žene.

„Kada ja susretnem tipa“, pametuje jedna glumica, „prvo pitanje koje sebi postavim je: je li ovo čovjek s kojim bih željela, da moja djeca, provode svoje vikende.“ Ova izjava puna cinizma, nažalost puno je bliža ljudima danas od one Henry Forda s početka teksta. Ali to je ono što je danas sve više na djelu.

Ako vam je Bog podario suprugu/supruga onda to nije učinio kako biste vi osjetili potrošačko zadovoljstvo, kao recimo ponosni vlasnik novog automobila.

Ako ste u braku Bog vam je dao partnera/partnericu da zajedno iskusite, na svoj ljudski način, barem nešto od one neizmjerne radosti koja je ostvarena u vezi Boga i njegove kreacije, Krista i Crkve, Jaganjca i njegove zaručnice.

Mi danas, nažalost, jako dobro znamo da je razrušen brak poput puta u pakao. Ali ne zaboravimo da je Božja namjera sasvim suprotna.

Brak treba biti put u nebo, a ne problem, problem kojeg rješavamo paragrafima.
Brak treba biti sveta misterija, ne obična sreća, nego božanska radost.
Zato naša srca trebaju biti meka.
Nikako tvrda.

Ponajmanje kamena.