Sedam Isusovih rečenica na križu

 

Ovdje vidimo kako je Isus, zadnjim atomima svoje ljudske snage, u smrtnoj agoniji, izrekao, mogli bi kazati, cijelome svijetu svoju oporuku! Razmislimo malo i razmotrimo, još sinoć na Posljednjoj večeri je puno govorio, nakon pranja nogu svojim učenicima, nakon što je prokazao svoga izdajicu, gdje opet nakon toga potvrđuje zapovijed u ljubavi, pa nakon proroštva o Petrovoj zataji, dao je još mnogo jedinstvenih duhovnih pouka, ali ne kao onaj koji se oprašta zauvijek, već kao onaj koji će trajno biti s njima i nama.

 

Ako uzmemo Ivana, govori o putu k Ocu (14,1-14), nakon toga obećava Duha Svetoga, zatim govori parabolu o Trsu i lozama, onda ih upozorava da budu uvijek spremni, jer će ih svijet mrziti zato što su njegovi. Da bi ih osokolio i očvrstio, govori o djelovanju Duha Svetoga kojega će im poslati, da bi im ulio još više nade, govori im o svom ponovnom dolasku, o pobjedi nad ovim svijetom, te sve na kraju završava sa predivnom velikosvećeničkom molitvom. I upravo u toj prvoj riječi sa križa je molitva oproštenja i milosrđa!

 

Nije Isus tu gledao na sebe, čvrsto stoji na putu da izvrši svoju misiju, da se vrši volja Očeva, ne gleda na ove bijedne ljude pod križem kao neprijatelje, on ih ne osuđuje, nego svima sve oprašta. Isus u svoj ljudskoj muci , patnji i bolu, znade da je u biti poslan od Oca zbog i za njih. Isusu nisu krivi ni vojnici koji izvršavaju zapovijedi nadređenih, ni Ana, ni Kajfa, ni Pilat, ni Herod, ni njegov bijedni Juda, ni dragi mu Petar, ni sva ova silna svjetina. Ne, njemu nije nitko kriv i nikoga ne osuđuje, pa ih čak i brani – ne znaju što čine, u svojoj sljepoći su zabludjeli, i taj naš dragi Isus kaže – zato te molim ne da shvate, nego da im oprostiš, jer oni ne znaju koliko ih Oče mi volimo!

 

Dragi moji prijatelji,ma molim vas pogledajte i samo malo razmislite, što i na kakav način i u kojim okolnostima je Isus imao zadnje snage da nam iskaže svu ljubav koju osjeća prema nama, nikada ne osuđujući, uvijek opraštati.

 

 

 

 

Mene je  iskreno rečeno, uvijek intrigriralo, kako je Dizma desni razbojnik, za razliku od židovskih starješina, kada mu se spremaju zadnji trzaji ovozemaljskog života biti prekinuti, došao do prave spoznaje? Čak ga i Luka stavlja u središte tog krvavog čina, pa i mnogi teolozi smatraju da je to jedna od najvažnijih stranica njegova evanđelja. Sigurno je već viseći na križu, promatrao tu razularenu svjetinu, i vjerujem već tada usporedivši svoj život, uvidio da je Isus sasvim drukčiji, negoli on, a i svi ovi ljudi.

 

Sigurno da čovjeku savjest proradi i počne shvaćati da je on i njemu slični – zločinac. No Isus nije, on uviđa u svoj svojoj okorjelosti,da je ovaj nevin. Zato je i prekorio svoga kolegu preko kazavši mu: “Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom?”

 

On uviđa da Isus nema u sebi mržnje prema nikome, uviđa da ih Isus unatoč svemu ljubi, i tada shvaća da je on doista viši od njih, da je on taj pravi Kralj! Zato ga i prijateljski zamoli “Isuse sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje”.

 

Vidite, vrlo je važno ovdje primjetiti da nije rekao “spasi me”, nego “sjeti me se”. Mogli bi to usporediti kao kada svom iskrenom prijatelju tepamo. I stvarno Isus ne ostaje dužan na ovu iskrenu gestu i kaže mu: “Zaista tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!”

 

Eto to je naš Isus,to je naš Bog, Bog koji prašta i ljubi unatoč svemu! Farizeji i ostali nisu to mogli razumjeti. Propali čovjek, totalno promašen život, završava ga na način koji nitko nikada ne bi poželio, našao je puninu spasenja. Ovdje sz me dojmila Augustinova razmatranja koji kaže: “Tri su čovjeka na križu. Jedan koji spašava, drugi to spasenje prima, treći koji ga prezire.  Ista im je sudbina – smrt, ali svaki umire iz drugoga razloga.”

 

 

 

 

Kada dolazimo na svijet majka nas u porođajnim bolima radosno prima, kao i mi nju, nesvjesno tražeći njen zagrljaj. Naš Krist je također na Golgoti, u trenutku “porođajnih boli” rađao Crkvu, koja je dobila svoju Majku! Mislim da je to bit oporuke našega Raspetoga. Naime dao nam je, Crkvi i svijetu,  Sebe živoga u Euharistiji, a sada nam je dao i Mariju za Majku Crkve. Bože, koje radosti i ljepote – Euharistija i Marija.

 

Svi znamo i vjerujemo da bi se Isus kao i svaki jedinac pobrinuo za svoju majku, osigurao bi joj budućnost (ta imao je poznanstva i “veze”u mnogim krugovima), ali mislim da je njegov naum i nakana daleko dublje naravi. Mnogi teolozi u analizama ovih Isusovih riječi promatraju dvostruki smisao – silaznom riječi od Marije k Ivanu, i uzlaznom od Ivana k Mariji! Vidimo i to je vrlo znakovito, prvo se obraća ne Ivanu, nego Mariji, da ona uzme Ivana za sina, ne Ivanu da on nju uzme za majku!

 

Nije li onda daleko prva briga na Mariji, a ne na Ivanu? Dakle tu vidimo da se ne radi o uređivanju obiteljskih odnosa, već daleko dublje koje sve to nadmašuje. Ovdje je Isus Ivanu (nama-svim ljudima) dao Mariju za Majku, zato i jesmo u Ivanu svi Marijina djeca!

 

Dragi moji prijatelji nije slučajno da u najsudbonosnijem trenutku svoga života Isus nas povjerava Mariji i to baš u osobi najljubljenijega učenika!

 

Ovdje se lijepo može razmišljati kako je Isus utemeljio odnose u Crkvi i svijetu, i to ne samo na zakonu, negoli na međusobnoj ljubavi majke i sina! Uspostavlja se ponovno ono najintimnije, obiteljski vez u Crkvi, ali i u čitavom svijetu. I tu lijepo možemo razmatrati da je u biti Crkva izuzetno topla obitelj u kojoj Majka, kao i u svakodnevnom životu, ima dominantnu ulogu! Mogu slobodno razmišljati, da je ovaj najdraži dar koji je imao i dao nam, čuvao za svršetak svoga života.

 

Hvala ti Isuse, moj Bog i sve moje!

 

 

 

 

Četrvta rečenica??? Za mnoge sablazan, fatalna. Mnogi revnosni bi se upitali ili se pitaju: zašto si je izrekao Isuse? Zar je nisi mogao zadržati za sebe u svom srcu? Zar nisi pomislio kako će to tvoji suvremenici u tebi vidjeti Mesiju, toliko uronjenog u boli, koji ih je trebao osloboditi od stoljetnih poniženja i okupatora, i još k tome vapiješ Bogu da te je ostavio? Pitali su se sigurno, ako veli da je Bog, kako može reći da ga je Bog ostavio?

 

Isuse moj, ta riječ će biti izgleda do konca svijeta sablazan mnogima, ali isto tako, u isto vrijeme riječ kojoj se divimo svi mi koji vjerujemo u Tebe! U ovoj riječi prepoznajem kako se na neki način Bog sakrio u Tebi Raspetome, i pokazao svima nama se kao Čovjek boli!

 

Dragi prijatelji, ta nam riječ svima pokazuje svu tajanstvenost i otajstvo utjelovlljenja, ali ujedno i poniženja Logosa, Riječi, koja postade tijelom, koja sada iz ljubavi prema nama visi na ovom drvetu križa! Mnogi će se u raspravama upitati, zar je zaista moguće da je Otac napustio Sina?

 

Ne dragi moji, nije u tome poanta, nije Isus zvao Oca svoga iz nekoga očaja, nije taj krik bio beznadežan. To je bio krik ufanja i ljubavi! Isus je uvijek slušao svoga Oca, on mu je dao tu misiju, On vrši Očevu volju, ne svoju, ali kao čovjek u neizrecivim bolima samo se tuži Ocu, u toj groznoj samoći traži malo utjehe.

 

Isusov duh nadilazi ovozemaljske stvari, traži Oca, zove ga, moli ga… ali Otac pak radi ljubavi prema nama dopušta da Njegov Sin pretrpi svu tu gorku agoniju, pokazuje nama običnim smrtnicima da se naučimo umirati. Trpi velike boli i muke ne može a da ne krikne od boli “Eloi ,eloi,lama sabahtani” zadnjim silama progovara, čuje smijeh i podrugivanje svjetine pod križem, ismijavaju ga: “Gle Iliju zove, možda ga dođe spasiti…………”

 

Isuse, molim te, kada mi je god teško u životu, daj mi da se sjetim tvoje pregorke muke koju si podnio za mene! Daj da svoju patnju s radošću nosim u spoznaji da si ti uvijek uz mene, pa i onda kada mi se čini da sam sam!

 

 

 

 

Od bičevanja i krvarenja, Isuse, izgubio si mnogo krvi. Tvoj organizam je potpuno dehidriran. Stoga po ljudski gledajući, a čovjek si bio, osjetio si tešku žeđ. Ali potaknuo si nas da razmišljamo dublje. Puno je tu Isuse simbolike, doista ta žeđ bila je za svim dušama, za koje si tako spremno iz ljubavi krenuo u “smrt”. U svojoj božanskoj moći sjetio si se svih onih kojima će nažalost ova tvoja smrt i žeđ biti uzaludna.

 

Da Isuse, vjerujem da si u toj žalosti i zbog toga ožednio. Znao si da će mnogi “pakao” pretpostaviti toj Tvojoj neizmjernoj ljubavi, i zbog toga si bio u još većoj agoniji! Daj nam Isuse snage i ljubavi da možemo moliti za sve one koji su odbili Tvoju ponuđenu ljubav u smrti za njih, prosvijetli ih i daj im spoznaje da uvide da tvoja žeđ je bila i za njih, učini Isuse da se u tim dušama napiješ svježe izvorske vode i da nikada više ne budemo mi žedni!

 

 

 

 

Mislim da šestu riječ, jedva je itko mogao čuti, zato Ivan koji je bio najbliži bilježi: “Čim Isus uze ocat,reče”:Dovršeno je!”. Zato je Isusova smrt vrhunac ispunjenja Očeve volje. Ispunio je dakle doslovce sve, do posljednje riječi i posljednjeg zareza, kao nitko nikada na svijetu, prije ni poslije Njega! I kao što smo vidjeli i vidimo i razmatramo, kompletna struktura Isusovih riječi s Križa nimalo nije slučajna.

 

 

 

 

Prve tri riječi donose nam svjetlo i nadu: prvo moli za oproštenje i milosrđe , zatim otvara vrata raja razbojniku, i daje Crkvi (nama) svoju Majku! Druge dvije riječi opisuju tešku agoniju, napasti i poniženja, samoću i teško fizičko trpljenje. No, zadnje dvije, neposredno pred samu smrt, opisuju smirenost i predanje u razgovoru s Ocem! Doista fascinantno i veliki uzor i snaga i nada i vjera nam mora biti u ovim svetim i velikim Isusovim riječima kojima nas je i pred samu smrt poučavao!

 

“A o šestoj uri nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete” (Mk 15,33)  “Oče u ruke tvoje predajem duh svoj!”(Lk 23,46).

 

Isuse moliš psalam 32,6!

 

Svaku svoju molitvu koju si nas učio ili kada si sam molio započeo si zazivom “Oče”! Ocu upućuješ svoju “posljednju” riječ kao što si i uputio prvu kada su te Marija i Josip tražili (usp. Lk 2,49).

 

Sotonu si definitivno svladao. I u teškom smrtnom času savršeno si vladao sa sobom u teškom izranjenom i izmučenom tijelu, i tako do posljednjeg daha ispunio svoju misiju, a Ivan te gledao i to nama zapisao: “I prignuvši glavu, predade duh”(Iv 19,30)

 

I što nam Isuse poručuješ?

 

Da shvatimo da će nas taj otpadnik najžešće napadati u trenucima naše smrtne agonije, kao što je i Tebe. Dao si nam primjer, poučavao nas, dao si nam sva sredstva, molitvu, pokoru, a napose kako da vršimo Očevu volju! U biti Isuse želiš nam kazati da sve prihvatimo, da nam bude kao i tebi, te da se jednom zajedno nađemo u Tvom Kraljevstvu. -Amen!

 

**tekst preuzet s:

 

https://www.facebook.com/pages/Biblija/255351061096