“Poklonimo se Domovini”

Resnik ih skupi ko’ draga mati
na zov Domovine.
I mladost jurnu na put do sunca,
slobodu braniti.

Bije boj za mir, za san,
ide četvrta, stupa noć i dan.
Kruševo i Sinj
Unešić i Ston.
Križni put je to, pobjeda i tron.

Ide četvrta na dušmana,
zove Domovina.

Padoše mnogi za mir svet,
poklonimo se.
Spokoj svim zemlja nek’ da,
svim junacima.
Jer ostvaren je tisućljetni san,
sad Hrvatska je tu.

Neka zvone zvona pobjede za Domovinu.

 

https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=KBE4yVoJgek

 

 

Četvrta – rođena 28. travnja 1991. – početkom Domovinskog rata na hrvatskom jugu, u Splitu, izrasla je, na putu ka konačnom oslobađanju domovine, u legendu.

Postrojba je to koja je kod neprijatelja izazivala strahopoštovanje, a kod hrvatskog puka divljenje i vjeru u nepobjedivost. Tamo gdje se pojavila, u početku slabo naoružana, dokazala je kako veliko hrvatsko srce, beskrajna ljubav prema domovini, nadoknađuje tehniku. 

 

 

Možda, nakon 23 godine, ovakve tvrdnje izgledaju poput fraza natopljenih maglovitom mistifikacijom, no, istina je bila upravo takva.

Povijest Pauka svijetli je niz najvećih pobjeda, časti, ponosa, prkosne tuge zbog gubitka prijatelja što su iskoračili iz stroja da bi u njemu, u sjećanjima, živjeli zauvijek.

Povijest Pauka vrijeme je tkanja najsvjetlijih stranica domovinske povijesti.

Put momaka s crvenim beretkama put je viteštva i časti hrvatskog vojnika neokaljane tijekom cijelog Domovinskog rata. Kruševo, Zelene Table – Male Bare, Zadar, Šibenik, Drniš, Vrlika, Dubrovnik, Ston, Maslenica, Ljeto, Oluja, Maestral, Južni Potez… slavni je, i zasigurno nepotpun niz.

Stotinu devedeset tri poginula Pauka ugradila su sebe u konačnu domovinsku pobjedu.

 

 

HEROJI ŽIVE VJEČNO
UMIRU SAMO ZABORAVLJENI

 

Pred sam kraj Domovinskog rata poginuo je jedan od najvećih heroja četvrte brigade, zapovjednik tenkista general Andrija Matijaš Pauk, po kojem je brigada nakon toga prozvana – Pauci.

 

 

Pričati o Četvrtoj znači govoriti o nevjerojatnoj snazi i upornosti jednog naroda, znači čitati veliku domovinsku knjigu ostvarenja snova običnog, malog čovjeka koji je zajedno sa svojim Paucima ostvarivao po mnogima nemoguće. Najskritiji snovi se u krvlju natopljenoj javi ostvaruju, zahvaljujući htjenju, domoljublju, viteštvu, žrtvama…

 

 

I kad se nastavi govoriti o Četvrtoj onda, tamo gdje bi se očekivala analiza sjajne taktike petogodišnjeg ratovanja bez poraza, treba pričati o ljudima: našim susjedima, našim prijateljima, koji su doslovno preko noći postajali ratnici, treba pričati o njihovom viteštvu i treba reći kako je riječ o ponosnoj brigadi. S pravom.

Pokazala je Četvrta kako treba biti i velik i nepobjediv kad je najteže.

 

Četvrta brigada tijekom Domovinskog rata

nije znala za poraz niti za izgubljeni položaj.

 

“Hrvatska vojska u svom sastavu ima 7 Gardijskih Brigada,

sve dobro obučene i naoružane, ali samo je jedna koja je udarna,

a to je Četvrta gardijska brigada”.

 

(Ministar Obrane Gojko Šušak)

 

 

Četvrta je shvatila kako školovanjem, izobrazbom i obukom ratnici u mirnodopskom vremenu trebaju postati vojnicima. I na ovom planu brigada poslovično prednjači i tek najbolje je dovoljno dobro. Pripadnici Četvrte završili su najviše vojne škole, ne samo hrvatske znajući kako se za budućnost treba, pored tehnike, ponajprije opremiti znanjem. Vlastito unapređivanje, otvorenost prema uspjehu, trajne su zadaće. Znanje i iskustvo prekaljenih ratnika jamstvo su sigurnosti naše domovine.

Pauci su se i u međunarodnoj suradnji iskazali. Da ne bi ispala samohvala, primijetit ćemo kako su nakon vježbe Phiblex novinari američkog marinskog časopisa Marine Gazette zaključili kako su se američki vojnici pretvorili u pažljive učenike: «Najviše od svega, stekli smo poštovanje prema ovoj odlučnoj, domoljubnoj i profesionalnoj vojsci».

Naravno, dosegnuto obvezuje, prosječnost se negativno ocjenjuje. Četvrta brigada prema budućnosti kroči uvjerena kako ne postoji zadaća koju ne mogu i neće ostvariti. Djelotvorno, kako to samo Pauci znaju.

 

Iza njihovih koraka rađala se sloboda.

 

 

http://www.dailymotion.com/video/x7e0td_4-gardijska-brigada-pauci-1-dio_news

http://www.dailymotion.com/video/x7e13a_4-gardijska-brigada-pauci-2dio_news

 

Pauci, drugo ime za viteštvo i deset godina nakon nastavljaju niz. I mirnodopske zadaće su i odgovorne i teške. A Četvrta je uvijek znala prijeći svaku prepreku, postajući spremnija, čvršća, djelotvornija.

 

Ratnici su postali vojnici, Četvrta legenda.

Ponositi stroj crvenih beretki

na čast i diku domovine.

 

 

Svima živima čestitke, a palima slava i pokoj vječni!

(korišteni djelovi teksta sa:

http://www.4brigada-zng.hr/povjesnica)

 

 

 

 

Legendarni zapovjednik Krstičević: Morali smo pobijediti jer bili smo najbolji

Ratni put 4. gardijske brigade je već manje-više svima poznat i iako se čini da je o tom simbolu dalmatinskog domoljublja i dišpeta već sve rečeno i mnogo puta ponovljeno, mislim da nije na odmet za promjenu sagledati fenomen Četvrte iz jednog drukčijeg kuta.

Pokušat ću pritom kao nekadašnji zapovjednik te postrojbe, ne biti subjektivan.

Promatrajući današnju sliku društva, sve njegove devijacije, nezadovoljstvo, osjećaj besperspektivnosti, svojevrsnu letargiju, teško je i zamisliti da je samo prije 23 godine ova zemlja prštala od energije, altruizma, idealizma, jedinstva, želje i odlučnosti da se ostavi trag u vremenu.

Kad tako razmišljam, u trenutku me obuzme snažan val svakojakih emocija i lijepih i sjetnih.

Čast mi je…

Uhvati me nostalgija za tim vremenima kad se događalo nešto veliko, nešto na što su neumorno čekali naraštaji Hrvata. I uvjek ponovo me ispuni ponos što sam imao čast biti među onima povlaštenima koji su dobili priliku ostvariti vjekovni san svog naroda.

Povijest me tako spojila sa onima koji su osjećali jednak zanos i duboku potrebu ugraditi sebe i sve svoje potencijale u taj povjesni trenutak, spojila me sa onima najpredanijima i najboljima, s mojim prijateljima iz Četvrte.

Bez obzira na sve deficite u oružju, opremi, obuci, organizaciji i svemu drugome, kojih sam kao školovan časnik bio svjestan, bio sam od prvog trenutka duboko uvjeren u naš uspjeh.

Jednostavno, nije moglo biti drukčije jer tolika količina strasti i optimizma nije ostavljala mjesta sumnji u konačnu pobjedu. Svi smo jasno vidjeli cilj i znali smo da sve ovisi o nama samima. Znali smo da će nas do cilja dovest samo žrtva i na nju smo svi bili spremni. Učili smo u hodu, naoružavali se i opremali kako smo znali i umjeli. Netko je kupio oružje i opremu, netko zarobio, dosta toga je pribavljeno iz arsenala JNA, pogotovo iz skladišta ”Male Bare” kod Ploča, a malo pomalo je i država našla načina kako doskočiti embargu na oružje.

Ali baš u tim prvim danima bilo je jasno da je glavni i najvažniji sastojak u formuli uspjeha bio ljudski faktor. Svijest o pravednom cilju činila je čuda. Tadašnji ZNG zajedno sa snagama MUP-a, HOS-a i drugim oružanim formacijama bio u stanju “odsudne obrane”! Taj termin u taktici znači obranu bez mogućnosti povlačenja, borbu na život i smrt.

Četvrta se do kraja rata ponašala baš tako. Cijeli rat bez poraza, cijeli rat bez izgubljenog metra. Tvrda i prkosna narav, duboko usađen nacionalni naboj i plemeniti kućni odgoj u kome su čast i ponos veći od života su uz krvavo crvenu beretku bili obilježja identiteta koji ne poznaje pojam ”izgubljena bitka”.

Rad, red i poštenje

Kasnije, kad su se stekli uvjeti, kad je došlo bolje naoružanje i adekvatna oprema, brigada je postala siloviti tornado.

Na dokazanu hrabrost i stečeno iskustvo dograđena je organizacija i vojnički dril. Više nije bilo pitanje hoćemo li nešto osvojiti nego za koliko sati ćemo to izvršiti!

Smanjio se vremenom i broj žrtava, te smo pojedine operacije, s ponosom mogu reći izvršili bez ijednog izgubljenog čovjeka.

Nažalost, previše je njih ipak ostalo na tom putu slave. Mnogi od njih su bili jedva dozreli mladići pred kojima je tek bio život.

Gledajući s današnje distancije, teško je razumjeti tu naglu ozbiljnost i odgovornost nesvojstvenu tako mladim ljudima, a koja je zračila iz svakog od nas. Odgovornost prema narodu, zemlji, vlastitoj obitelji. Spremnost da se voli i brani bez obzira na cijenu.

Današnje hrvatsko društvo mora naći načina kako novom naraštaju Hrvatica i Hrvata usmjeriti pogled na to vrijeme i na takve ljudske primjere. Bilo kroz sustav obrazovanja, bilo kroz različite odgojne programe.
Hvala Bogu, od njih se danas ne očekuje da ginu i ratuju. U žrtvi naše generacije oni moraju naći motiv i snagu danas izgraditi društvo koje će biti vrijedno ideala na kojima je nastalo. Oporaviti ga od svih poratnih devijacija, obnoviti mentalitet rada, reda i poštenja.

Neka slijede primjer Četvrte gardijske brigade i neće trebati brinuti za budućnost ove zemlje!

Piše Damir Krstičević