Blog

 

Zašto se bojimo nekome pripadati?

Zato što tada gubimo kontrolu? Neovisnost? Ponos?

Razmišljao sam o ovim pitanjima dok sam letio natrag kući s konferencije u Lisabonu, kada me je u realnost vratilo zajedništvo s mojim sinovima, koje je trebalo odvesti na toalet, dok su oni uporno i dalje nastavljali igrati neku igricu na svojem iPadu. No, nije me naš odnos natjerao na razmišljanje o pripadanju, a nije ni sama situacija, nego neki apstraktni stihovi T.S. Eliota, bolje reći njihovo preklapanje s ovim konkretnim iskustvima.

Negdje na polovici putovanja, kroz eterična i vanzemaljska „4 kvarteta“, T.S. Eliot piše:

„Nemoj da slušam o mudrosti staraca, nego radije o ludosti njihovoj, o strahu njihovom od straha i ludila, o njihovom strahu od posjedovanja, od pripadanja jedno drugom, ili drugima, ili Bogu…“

Pjesnikova je vještina spakirati nepregledna opažanja u nekoliko fraza – gdje se svaka naredna upliće u onu prethodnu, poput vitke i nasrtljive zmije. Ovdje on piše o tome kako želi slušati, ne o mudrosti nego o ludosti, o strahu od straha, o ludilu, o posjedovanju. I nalazim istinitom, i radoznalom, opservaciju: strah od posjedovanja.

To predmnijeva odgovornost, zagrljaj onog drugog kojeg dovodiš u svoju osobnu sferu. Jer posjedovanje nečeg je korak na putu pripadanja nekome, zar ne? Posjedovanje je manje zahtjevno od pripadanja, ali ipak rađa tjeskobu kod starijih osoba: kome ću ostaviti ovu kuću… ovo dugovanje… moj životni projekt?

To povlači za sobom pitanje pripadanja jedno drugom. Ili, dok se zmija sve više izvija iz naših ruku, strah od pripadanja drugom, ili onom konačnom  Drugom – Bogu, raste izvan svake naše kontrole.

To nas užasava, zar ne? Pripadati Bogu? U potpunosti mu se predati?

Za mnoge među nama, sporo umiranje i smrt u samoći bila bi manje tjeskobna perspektiva.

Ali to je baš ono što Eliot, u svojim stihovima, ne želi čuti. Mi možemo samo špekulirati zašto. Zato što je tada bio starac? Pronaći prijateljstvo kada svjedočiš strahovima ostarjelih prijatelja?

Jedan drugi čuveni dio ove pjesme opet na površinu donosi temu Boga.

„Osim točke, nepokretne točke, tu plesa ne bi bilo, i samo bi ples bio.“

To je elegantan argument za Boga: osim što nepokretna točka čvrsto drži čitavu egzistenciju, tu ne bi bilo ludosti, ni pokreta, ni plesa. A samo ples tu jest.

Lucidnost kojom bi na pravi način završio ovaj tekst, izmiče mi, sada kada moje računalo pokazuje 11:09 i kada Matteo spava glavom na mojem bedru. Grudi mu se šire dok udiše; Pietro je upravo tražio sok. Stjuardesa je prošla nudeći lutrijske kupone, vani izvan prozora sve je mračno.

Možda je ovo moj zaključak: maglovit osjećaj da se možemo pomaknuti iznad straha od straha. Kada se usudimo posjedovati i pripadati. Kada je neprestani ples povezan s nepomičnom točkom.

Jer samo ples i postoji.