„Vatreni“ su učinili svoje. Dobili su misiju i ispunili su tu misiju. Igrali su za nas. Možda oni toga nisu ni svjesni ali doći će dan kada će sve biti jasno kao u podne.

Današnje čitanje iz evanđelja po Marku govori „Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ (Marko 6, 7-9)

„Vatreni“ su odbacili svu prtljagu ovoga svijeta. Prtljagu koja bi ih sputavala na putu koji je bio pred njima. Odbacili su oholost, samodovoljnost, odbacili su bahatost i samozaljubljenost. Odbacili su slavu ovog propalog svijeta i prihvatili su žrtvu, muku, samozatajnost, skromnost i poniznost.

Zato ih je Bog i uzdignuo kako bi mu bili svjedoci.

Bog je dao poslanje mladićima u hrvatskim dresovima kako bi pokazali svome narodu da je Bog i dalje uz njih iako smo ga toliko puta izdali i iznevjerili.

Vatreni su dobili poslanje svjedočiti vrijednosti koje su preduvjet da naš narod raskine okove babilonskog ropstva i da opet bude Božji narod. Božja dica.

Hoćemo li prokockati i ovu priliku?
Hoćemo li i dalje nastaviti ubijati Božja stvorenja u majčinoj utrobi?
Hoćemo li dopuštati da se provodi protubožja rodna ideologija?
Hoćemo li opet birati one koji se diče svojim kršćanstvom a Boga iz dana u dan razapinju i čavlima prikivaju na drvo križa?
Hoćemo li se nastaviti klanjati Mamonu ili ćemo kleknuti u podnožju križa i moliti raskajana srca za oprost od opačina kojima smo uvrijedili svojega Boga?

Naši „Vatreni“ su svoju misiju doveli do kraja.
Pokazali su nam put.
Put žrtve, pokore i poniznosti.

Večerašnji rezultat je najmanje bitan.
Bitno je hoće li moj narod sve ovo zaboraviti kroz nekoliko dana ili će krenuti Kristovim putem.

Putem žrtve i nacionalnog zajedništva.
Putem Krista.
I u Kristu.