Lijepe i tople riječi su poput krijesnica u golemoj noći koja nas okružuje. Te riječi pamtite i prepričavate drugima jer su nekako posebne. Ili su posebne okolnosti u kojima su nastale ili su posebne osobe kroz koje su takve riječi potekle. U slučaju kojeg ću opisati, radi se o jednom i drugom. Pokušat ću vam, dakle, sasvim ukratko ispričati istinitu priču koja me posljednjih tjedana snažno dotakla.

Attila B. je 12– godišnji dječak kojeg sam upoznao prije mjesec i pol dana. To je bilo točno na dan smrti njegove majke, samo desetak sati prije njenog odlaska. Attiline razigrane oči, a posebno njegov široki osmijeh pri tom prvom susretu, odmah me osvojio. No, ne samo da je taj osmijeh bio širok, nego je bio i nekako dubok. Dublji nego što bi se to moglo očekivati od jednog dječaka njegove dobi. Zato me, nekoliko tjedana kasnije, i nisu previše iznenadile riječi koje je stavio na papir jedne školske zadaće.

Ali, prije nego pročitate što je Attila napisao, evo još nekoliko rečenica da možete bolje razumjeti u kakvim su okolnostima nastale te njegove riječi. Attila je u Split došao s ocem i majkom na proljeće ove godine. Bilo je to nakon smrti njegovog djeda s mamine strane, koji je izgubio bitku s onom opakom bolešću. Nažalost, samo par dana poslije toga, i Attilina majka se teško razboljela, pa je Attila s tatom morao ostati u Splitu. Mama se mjesecima liječila u splitskoj bolnici, kratko je vrijeme bila puštena kući, a onda joj se stanje opet pogoršalo pa je stavljena na odjel jedinice intezivnog liječenja. To najteže vrijeme svog života, Attilina majka je podnosila mirno i strpljivo. Naposlijetku, njeno krhko i slabo tijelo nije više moglo izdržati. Tako je ova mlada žena, sa živom nadom i vjerom u Isusa Krista, preselila u svoj vječni i nebeski dom.

Attila je ostao s tatom, skromnim i tihim čovjekom koji danas, oslanjajući se na Božju pomoć i drage ljude, nalazi snagu za dalje… Svjestan je da jedino tako, s duhovnom okrjepom odozgor, u ovom posebnom i teškom vremenu može ‘ostati na nogama’ i, korak po korak, graditi dobru budućnost svoje male obitelji.

Attila ide u 7. razred, tu u Splitu. Jako je dobro primljen u svojoj školi i svom razredu. Vrlo brzo je stekao drage prijatelje, a zbog svog pozitivnog stava i djetinje vjere, unatoč krupnim nevoljama koje su došle na njegov mladi život, Attila je i neke svoje nastavnike potaknuo na razmišljanje o tome kako je važnije neprolazno od prolaznoga. O tome kako ovozemaljska smrt – nije kraj.

Nedavno su svi učenici u njegovom razredu, a povodom nadolazećih blagdana, dobili zadatak da kod kuće napišu sastavak, tj. svoje osobno razmišljanje na temu ”Bog – svjetlo svijeta”. Sve što je Attila pitao svoga oca bilo je to da mu u Bibliji pronađe kako točno glase stihovi koje je želio staviti na početak i na kraj svog sastavka. Sve ostalo je proizišlo iz njegovog vlastitog srca. Uz Attilino i očevo dopuštenje, u cijelosti prenosim taj sastavak:

Bog je svjetlo svijeta

”U njemu bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima. I svijetli
svjetlo u tami i tama ga ne obuze.” (Ivan 1:4-5)

Oko nas postoji tama i svjetlo. Kad je potpuna tama, mrak, mi se spotičemo, ne znamo kuda hodamo, izgubljeni smo.Netko je rekao da je dovoljno upaliti jednu šibicu da bi se pobijedila tama.

Ali šibica brzo ugasne i mrak opet pobjeđuje. Bilo koje svjetlo, stvoreno ljudskom rukom na kraju se gasi.

Kao što govori biblijski citat, svjetlo što ga daje Bog se nikada ne gasi.

To svjetlo nam uvijek svijetli, i kada ga slijedimo ne možemo se izgubiti.

Ne samo da Bog daje svjetlost, On daje i život. Bez svjetla nemamo ni života.

S Bogom imamo život (svjetlo), a bez toga nemamo život. I još kaže

“…i tama ga ne obuze.” To svjetlo – taj život ne prestaje – ono je vječno.

Bog je vječan, svjetlo što ga daje Bog je vječno i život što ga daje Bog je vječan.

Moja baka i rodbina puno plaču za mojom mamom, za njih nje više nema.
Ali ja znam da je ona prihvatila Boga i to vječno svjetlo, što je Bog, pa po tome moja mama ima i vječni život.

Ona živi i sada i znam da ćemo se opet sresti i biti zajedno zauvijek – bez bolesti, bez plača, straha i boli.

“Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog sina da
tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni.”  (Ivan 3:16)

Attila B., u studenome 2015.

Attila je imao priliku ovo pročitati pred cijelim razredom. Kako sam čuo, dobio je veliki pljesak za to. Prije nekoliko dana sam ga, sasvim oprezno, pitao ako bi htio i na Badnjak, pred nekom drugom djecom, a posebno odraslima, pročitati svoj sastavak. Bez zadrške je pristao, rekavši: ”Da, volio bih, jer što više ljudi treba povjerovati u Boga…”

Da se razumijemo, Attila je dječak koji u ovom vremenu, nakon odlaska majke, pušta i suze… Vidio sam ih u nekoliko navrata… Jer velik je i nemjerljiv gubitak ostati bez majke u tako ranoj dobi… Ali, Attila je dječak u čijem se srcu nastanila i ona jednostavna dječja vjera koja nosi i u najtežim trenucima. Koja potiče i druge da razmisle… I mene je ohrabrio riječima iz ovog sastavka. Baš kao i s onim širokim osmjehom koji, unatoč svemu, i dalje ne silazi s njegovog lica.

Neki ljudi su, nedvojbeno, dar Božji stavljen u našu blizinu s posebnom svrhom i razlogom. Oni su vidljivi znak koji nas upućuje da učinimo iskorak prema neprolaznom svjetlu. Prema Onomu koji je sišao među nas kako bi se nastanio – u nama. Ti ljudi, bili mladi poput Attile, bili stari, zaista su kao krijesnice u golemoj noći koja nas obuzima i koja, nerijetko, obitava u nama samima.

Tko nam brani da, bez obzira na mnoge godine nevjere i lutnje, doživimo obrat pa i sami postanemo takve krijesnice? Jer nije glavna poanta u tome da se divimo samoj krijesnici, već je poanta je u tome da i sami, dok je vrijeme, postanemo te krijesnice, tj. djeca Svjetla. I da se divimo Onomu koji je dao toj krijesnici da svijetli u tami. A to je, naravno, moguće usprkos godinama koje su prohujale. Koje smo proveli ne nalazeći izlaz iz tunela.

Često nije problem u mraku. Često je problem u strahu od Svjetla koje daje svjetlo. Attila, hvala Bogu na tebi. I na tvome tati i tvojoj mami. .. Želim ti reći da si uistinu dragocjen dar Božji. Hvala ti što nas svojim jednostavnim svjedočanstvom podsjećaš na to tko je Onaj koji daje smisao životu i onda kad se čini da je sve izgubljeno.

Dražen Radman, 22. prosinca 2015.