(Ivan 15,1-8)

„Sve je povezano …

… ni jedna se stvar ne mijenja sama po sebi.“

Paul Hawken

Dobro je biti povezan.

Rekli bi mi „imati vezu“.

Svi mi to jako dobro znamo. I svi znamo da je to istina.

Rekli bi dežurni cinici: „Razliku ne čini ono što znaš, nego koga znaš.“

Nažalost to je živa istina.

Ako nemaš „veze“ slabe su ti šanse.

Skoro pa nikakve.

Mislim da ne trebam iznositi konkretne primjere, jer nema čovjeka koji se nije, na ovaj ili onaj način, suočio s ovim fenomenom. Danas je čovjeku postalo skoro pa nemoguće prolaziti kroz život ako nema barem kakve takve „veze“.

Treba zati neke poznate osobe na nekim važnim „pozicijama“.

Možemo se mi „postaviti na glavu“ ali tako je to „oduvijek“.

Tako stvari stoje.

Isplati se biti „povezan“. Imati „veze“.

I što je najzanimljivije, manje više svi se mi služimo svojim „vezama“, naravno tajno dok javno njihovo postojanje kritiziramo i osuđujemo.

Ali ne znači da je „imati vezu“ svaki put nešto negativno.

Postoje načini kako iskoristiti svoju „vezu“, učiniti nekome nešto dobro, ali u isto vrijeme nikome ne učiniti ništa nažao.

Isto tako nije pojam veze za svakoga isti.

Mlađi ljudi na pitanje „koliko ste dobro povezani“, odmah pomisle na povezanost unutar društvenih mreža. Facebook, Twitter, Linkedin … to su danas mladima pojam „veze“ i povezivanja.

Danas ne biti povezan čudima moderne tehnologije znači živjeti u 20. stoljeću. Znači biti zaostao. Ne koristiti Internet ili mobilnu telefoniju znači biti nepismen na suvremen način, ali nepismen.

Međutim postoji opasnost kada je riječ o modernom načinu povezivanja. Usprkos svoj toj euforiji oko Interneta & Co. jedan lijepi broj znanstvenih studija tvrdi da nas suvremena tehnologija u biti puno više razdvaja nego što nas spaja.

Jedna studija sveučilišta Stanford pokazuje da 13% redovitih korisnika Interneta, a to su oni koji su „on-line“ 5 ili više sati tjedno, provodi manje vremena s obitelji i prijateljima.

Njih 8% kaže da sada idu manje na društvena događanja, a 26% njih kaže da puno manje pričaju sa svojim roditeljima i prijateljima, čak i telefonom.

Ovo je, morate priznati, blago rečeno – uznemirujuće.

Biti povezan s obitelji i s prijateljima jest ono što životu daje smisao.

Zato je izjava trenutačnog podpredsjednika Hrvatske vlade kao bismo trebali manje telefonirati pa bismo imali dovoljno novaca za podmirivanje računa za struju, svakako bezobrazna ali je prije svega izvan pameti, jer povezanost, pa i mobitelom, puno je smislenija od nekoliko manje ili više potrošenih kilovata.

Ali vratimo se mi internetskom povezivanju.

Da, imamo puno više prijatelja nego prije, zahvaljujući Facebooku ali je li to ono prijateljstvo koje nam je u stanju priskočiti u pomoć kada nam je najteže ili su to ipak samo „prijatelji“?

Umjesto da stvori „globalno selo“, u kojem ćemo biti jedni drugima bliži, i više jedni drugima na pomoć, Internet nas je udaljio i razdvojio.

Naravno da ne možemo sve svoje probleme oko samoće i osamljenosti svaliti na Internet, ali prosječni zapadnjak danas ima samo 1/3 prijatelja od broja onih koje je imao prije 25 godina, a ¼ uopće nema nikoga kome bi se povjerila.

Postajemo sve više „nepovezano društvo“.

Društvo „pokidanih veza“.

Ovo je naravno zabrinjavajuće, jer važno je biti povezan, važno je za naše zdravlje i za naše općenito dobro. To nam govore brojne medicinske studije. Govore nam da dobre međusobne obiteljske veze pomažu u zaštiti protiv različitih bolesti i prijevremene smrti.

Ostanite „u vezi“ s ljudima i biti ćete zdraviji, glasi zaključak.

Ali učinci društvene izolacije nisu samo medicinske naravi. Jedna britanska studija ukazuje da je društvena izolacija dijelom odgovorna za činjenicu da je stopa samoubojstava kod osoba mlađih od 35 godina dramatično u porastu. Žrtve suicida uglavnom su osobe koje žive same, bez bračnog druga, koje su nezaposlene i sa jako malo prijatelja. Drugim riječima društveno su izolirane, s prekinutim vezama.

Kada nekome umre bračni partner, on ili ona dolazi u rizik oboljevanja ili prijevremene smrti, i to sve poglavito u prvoj godini samoće.

Umirovljenje također dovodi do poremećaja u društvenoj mreži i zna biti izuzetno stresno.

Dakle, od izuzetno je velike važnosti, u bilo kojoj životnoj dobi – ostati povezan.

Naravno da je naša najvažnija povezanost ona s Kristom.

Što nam to Krist danas poručuje?

„Ja sam trs, vi loze.“

Tu je biti „u vezi“ od vitalne važnosti. O toj „vezi“ sve ovisi.

Kršćanstvo ima dvije primarne veze.

Jedna je biti povezan, biti „u vezi“ s Bogom, a druga je biti povezan s bližnjim. Ako nedostaje jedna od ovih dviju „veza“ mi nismo cjeloviti ljudi.

Kada mi „pokidamo veze“ s Bogom onda mi gubimo svoje srce, gubimo svoju dušu.

„Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a pri tom izgubi svoj život?“

(Marko 8,36)

Na ovo pitanje mi znamo odgovor.

Ako izgubimo „vezu“ s Bogom, ništa što ostvarimo ne će imati nikakvog smisla. Ako izgubimo „vezu“ s Bogom, mi onda gubimo smisao života.

Naravno, od izuzetne je važnosti naglasiti da ako izgubimo „vezu“ s Bogom da to ne će biti Božje djelo. Božja ljubav prema nama je vječna i bezuvjetna.

Znate li koji je dio loze najčvršći?

Onaj gdje se spajaju trs i loza. Ako povučete granu nekog stabla ona puca uvijek pri deblu, jer je to najslabija točka. Ali kod loze je to najjača točka. Zato nije nikakvo čudo što Isus koristi analogiju trsa i loze kako bi objasnio svoju vezu s nama, nejgovim sljedbenicima. Najčvršće mjeto na lozi je ono gdje se grane loze spajaju na deblo trsa. Veza između Krista i nas jest najjača od sviju veza i o njezinoj čvrstoći ovise sve druge naše veze.

I još nešto, mi ne trebamo brinuti za tu našu vezu – barem što se Krista tiče.

Ta je veza snažna. I od naše volje ovisi koliko će biti trajna.

Sve ovisi o tome kako smo u životu spojeni.

I s Isusom Kristom i sa ljudima oko sebe.

I je li „veza“ živa ili je u prekidu.

Jer o toj „vezi“ sve ovisi.

„Čovječanstvo nije isplelo mrežu života.

Mi smo ispleli samo jednu nit u njoj.

Što god mi činili mreži, mi to činimo sebi.

Sve su stvari međusobno povezane.

Sve je povezano.“

poglavica Seattle