Blog

Ono što se u našoj zemlji događalo u proteklih petnaest – dvadeset godina razočaralo je, ”ubilo u pojam” i bacilo u očaj na desetke ili stotine tisuća ljudi. Nakon krvavo izborene slobode, mnogi su se ljudi domogli vlasti s nečasnim namjerama i tako iskoristili svoj položaj i političku moć, u najgorem smislu te riječi. Uz njih su “na scenu” stupili i oni koji su se “priljubili” uz spomenutu “elitu” i “iz sjene” radili za vlastitu korist, a na štetu građana Republike Hrvatske.

Ti ljudi su, negdje u sebi, ovako odlučili: ”Svoj položaj neću iskoristiti za istinsku dobrobit i napredak mog teško napaćenog naroda, nego ću taj položaj iskoristiti za svoj probitak i svoj džep.” 

 

 

 

Među takvima si se, eto, i ti našao… I ti si, uz pomoć svojih jataka, pri potpunoj svijesti, razvio gustu mrežu mita i korupcije, a koja se s vremenom proširila do enormnih i patoloških razmjera. I to sve zbog jednog jedinog razloga – zbog prokletstva pohlepe kojoj si dopustio da začara i opije tvoju dušu.

U tom iznimnom vremenu, toliko važnom za cijeli narod, ni ti ni većina ostalih niste prepoznali povijesnu, društvenu i ljudsku odgovornost koja vam je dodijeljena ukazanim povjerenjem na provedenim izborima. Tu odgovornost ste dobili da biste, časnim služenjem i upravljanjem, svojoj domovini donijeli stvarni napredak na mnogim razinama življenja. Umjesto toga, donijeli ste joj i stavili kost u grlo te zabili nož u leđa. Svojoj vlastitoj zemlji, svom vlastitom bratu i sestri.

Gusta mreža podanička

U tim važnim trenucima, među vama i nije bilo onih koji bi prokazali ili se odlučno usprotivili toj poplavi sebičnih i nastranih interesa. Stoga je lista odgovornih mnogo duža nego se to na prvi pogled čini.

Dakle, vi ste, od najviših položaja pa do onih znatno nižih, podmuklo razvili mrežu podobnih i pogodnih ljudi, što i nije bilo osobito teško s obzirom na to da se svugdje mogu naći oni koji su ”za šaku škuda” spremni prodati i svoju dušu.

Nitko od vas, tako uglednih i uglađenih ljudi, nije vodio računa o tome da izgubiti obraz, čast i poštenje, zapravo znači – izgubiti samoga sebe! Nastojeći na takav način osigurati sebe, čovjek na koncu jedino osigura svoju dugovječnu propast! Naravno, ukoliko se u međuvremenu dogodi neka dramatična promjena unutar vlastitog srca, moguć je i bolji ishod.

O gubitku svoje duše, kao ni o ”kolateralnim žrtvama” vi, očito, niste previše razmišljali. niste imali ni vremena, jer ste do u tančine kontinuirano osmišljavali svoj pohlepni projekt. Zasigurno bi bilo zapanjujuće vidjeti vaša uža ili šira vijećanja i dogovaranja oko realizacije tog plana; oko zauzimanja strateških pozicija u raznim nadzornim odborima; oko ‘zauzimanja’ većine u Vijećima mnoštva gradova i sela itd. Bilo bi zastrašujuće vidjeti i koje su sve misli obuzimale vaše umove sve to vrijeme.

Uklonili ste mnoge, za vas nepodobne iako stručne i kvalitetne ljude. Na njihova ste mjesta doveli sposobne poslušnike koje ste kupili, tj. koji su dali zavjet šutnje, inače bi ostali bez privilegija. Zatim su, domino efektom, lokalni ”šerifi” činili slično “na svom teritoriju”. Striktno bi pazili kojim će ljudima je li, “dati povjerenje”. Kažu da se otprilike tako gradi(la) “piramida uspjeha”. Ali ne kažu da niti jedan, manji ili veći faraon, na onaj svijet nije sa sobom ponio svoje basnoslovno blago, iako su to svim svojim srcem htjeli.

Slatkorječiva retorika i politika straha

O, da, za sve to vrijeme vi ste, uglavnom verbalno, iskazivali brigu za hrvatskog čovjeka, odnosno da ćete ”učiniti sve što je u vašoj moći” da se stanje popravi i Hrvatska dođe do blagostanja. Zapravo ste samo kupovali vrijeme u kojem biste nastavili i dalje po svom zlom običaju. Mrvice koje ste sipali uz put, nikoga nisu mogle prevariti na duže vrijeme. Jedino naivne i priproste duše, koje biste vješto uvjerili da su teška vremena i da živimo u doba tranzicije.

Vi ste se toliko zaljubili u vlast i vlastodržanje, kao i u stjecanje prolaznog blaga da ste svakog, tko bi vam u to taknuo ili uperio prstom, optuživali za klevetu znajući da i na drugim strateškim položajima imate svoje ljude. Ili biste rijetkim sumnjičavcima i kritičarima priprijetili, šaljući im kakav signal da ”gledaju svoja posla”, inače…

Nekoć nisi bio takav

Ti si se, dakle, toliko udaljio od ”običnih smrtnika” da ti je srce s vremenom otvrdnulo za istinsko sagledavanje strahota koje su se poput lavine sručile na cijelu zemlju, a koje su pristigle kao izravna posljedica i tvoje bešćutnosti…

A sjeti se dobro da u početku, makar to bilo davno, nisi bio takav. Nisi bio bez sućuti, bez onog poštenog i moralnog. Sjeti se da si se nekoć znao baš lijepo i iskreno nasmijati. Sada je sve to groteskno i lažno. Sjeti se da je nekoć u tvojoj obitelji vladala veća prisnost i ljubav. Sada, kad imaš više novaca i moći, imaš manje dobrote i ljubavi, tj. onoga što čovjeka čini čovjekom, a ne vukom koji jedva čeka zaskočiti svoj plijen.

Znam da se, tijekom vremena, nisi mnogo udubio u razmišljanje kakve si posljedice, ti i tebi slični, prouzročio. Znam da to, negdje u samoj dubini, možda nisi htio, ali su se stvari ipak dogodile. A događaju se, u nekoj drugačijoj varijanti, i dan-danas.

Jesi li ikada plakao…

Pogledaj, dragovoljac Domovinskog rata koji je nedavno napisao u oproštajnoj poruci: ”Za ovakvu se zemlju nisam borio…”, mislio je i na tebe. Da, i na tebe. Za sobom je ostavio ženu i dvoje malodobne djece koji mu nisu mogli biti dovoljno jak motiv da nastavi i dalje živjeti. Kakva mora da je bila tjeskoba u tom čovjeku, koja ga je, tako očajnoga, zgrabila cijelog i povukla na dno. Za taj čin zaslužan je i debeli sloj vaših nedjela i propusta koje ste, posljedično, počinili i prema stotinama njemu sličnih. 

Jesi li ikada plakao nad mukom koju proživljava jedan jedini čovjek koji je ostao bez nade?

Jesi li ikada probdio noć u strepnji razmišljajući hoćeš li uspjeti odgovorno i kako treba služiti svom narodu?

Jesi li ikada preskočio pojesti večeru zbog sveprožimajućeg osjećaja da ljudi pate, a ti bi im htio nekako pomoći?

Ne, vi ste na točno određen način pripomogli da toliko ljudi dođe u situaciju da prislone sebi pištolj, da stave sebi konop oko vrata, da popiju sve tablete… Kad ćete shvatiti da ste umnogome pridonijeli da su mnogi razočarani i izigrani ljudi postali tako krhki da se više nisu mogli othrvati napastima poput alkohola, droge, kocke, vlastite agresije spram svojih voljenih?

Da, na točno određen i, rekao bih, donekle svjestan način ste sudjelovali u nestanku brojnih života. A samo jedan od njih vrijedi daleko više nego sve vaše kuće, auta, stanovi, brodovi i svi bankovni računi zajedno.

Tim ljudima je trebalo samo malo topline, istinskog razumijevanja, uključujući vaše povremene, ali redovite, susrete s njima pri kojima biste barem pokazali iskrenu brigu sućut. Da, mogli ste mnogo, jako mnogo dobrog učiniti… No, vaše misli nisu počivale na ovom narodu niti na služenju. Vaše misli bile su sebične i đavolske pa su i urodile tako strašnim plodovima.

Tako je to uvijek – prokletstvo pohlepe na svoje podanike djeluje omamljujuće pa, uhvaćeni u njeno blještavilo i njene opojne visine, postanu istinski slijepci. Jer da vide ne bi činili što čine. Prepali bi se zloće koja ih je obuzela. Prepali bi se ne samo zemaljskoga suda…  

Vi se držite zajedno štiteći jedan drugoga, ali će vam, kao i uvijek, prije ili kasnije, netko iz vaše družine razbiti cijelu koncepciju. ”Cinkat” će  vas iz ovog ili onog razloga, pa ćete se ustrčati kao preplašeni miševi. Pitanje je samo hoćete li pronaći dovoljno veliku rupu u koju ćete se moći skriti.

Možda nije kasno…

Možda još nije sasvim kasno za tebe. Možda još uvijek možeš sačuvati svoju dušu pred Bogom prije negoli je zatraži natrag. Put je sasvim uzak, ali jedini, za tebe i svakoga, a zove se – iskreno kajanje za sve što ste učinili i propustili učiniti. Za sve boli koje ste, pod ‘nadahnućem’ pohlepe i častohleplja, stavili na pleća i duše nejakih i ranjenih.

O, kad bi se odvažio, osvjedočen u svom srcu, i stupio pred javnost.  O, kad bi, priznajući i kajući se, gorko molio za oprost! O, kad bi bio dirnut suzama samo jednog jedinog djeteta, koje se bolno sagibalo na grobu svoga oca i jecalo, a kojeg više nikad neće moći zagrliti, igrati se s njim, pričati…  Kad bi pred svojim očima vidio kako mlada žena, u samoći, u očaju lupa glavom o zid jer više ne zna kako pomoći svom mužu jer već mjesecima ne izlazi iz sobe u kojoj se opija i zuri u ekran. O, Bože dragi, što ste sve učinili! Do čega ste sve doveli tolike ljude… Kad bi samo vidjeli! Kad bi vas to taklo…

Jer ovo dosad je bilo gorko, jako gorko. Ako ikad budeš o ovome razmišljao bez podsmjeha, nemoj gledati cijenu koju ćeš trebati platiti zbog svog priznanja. Vraćeni imetak, broj mjeseci ili broj godina provedenih u zatvoru – nije ništa prema zatvoru u kojem bi mogao provesti cijelu vječnost. Uostalom, ti već sad ne osjećaš pravu slobodu. Ti si već sad, iako na slobodi, pravi zatvorenik. Jer svatko tko je podanik pohlepe, zapravo je njen rob. Ne postoji čovjek kojega pohlepa, na koncu, na ovaj ili onaj način nije skupo koštala. 

Pokajanje

Osim toga, ti nekako znaš da ipak ima Boga koji sve zna i sve vidi. I da će na koncu donijeti pravedan i konačan sud. Sud kome neće nitko moći izbjeći, pa makar i mimoišao ovaj zemaljski.

Ti danas imaš priliku prekinuti lanac, tj. smoći snage i hrabrosti pokajati se za počinjeno zlo koje je i kroz tvoj život posijano na izmoreno tlo ove zemlje. Molim se da staneš pred Boga i od Njega najprije tražiš oprost. Zatim i od svih drugih… I da vratiš što nije tvoje…

Kao kršćanin, znam da je to moguće i da je to jedini ispravni put, ma gdje bio. To je put koji bi ti, jednim dijelom, mogao donijeti olakšanje, a narodu barem djelomično ublažiti neizmjernu bol.

Iako je vrijeme kratko, vjerujem da još nije kasno za tebe. Vjerujem da ćeš imati dovoljno vremena da se odvažiš i postupiš kao čovjek koji još nije umro zauvijek.  

”I nema stvorenja sakrivena pred njim. Naprotiv, sve je golo i otkriveno očima onoga komu moramo dati račun.”

(Hebrejima 4:13)