Blog

 

“Kada rijeka ne teče njezin karakter umire,

a kada karakter umire sve umire.”

(Mehmet Murat Ildan)


Kad se rijeka susretne s morem ona umire. Jer karakter rijeke je u njezinom toku.

Kad čovjek izgubi svoj karakter, kad postane bešćutan, on umire. Duša mu umire.

Zgražam se nad mržnjom, nad zlobom, nad različitim ljudskim porivima koji nas čine neljudima, ali nekako mi se najviše gadi bešćutnost. I naravno bešćutni ljudi. Takvi nam često govore kako ne treba robovati emocijama, kako ne treba pamtiti prošlost i kako su ideološka pitanja nevažna kada je u pitanju naše društvo.

I onda, pod krinkom, ponajviše nekakve zabave i smijeha, serviraju nam čistu ideologiju. Ne gubeći na vremenu, monstrumi bešćutnosti, rastvore dveri paklenih dvora i zadah nekih vremena, za koja smo vjerovali da ih više nema, opet se proširi na sve strane. Reče Wirginia Wolf kako se tada sve pretvara u izvanjski show, a unutarnja praznina postaje sve veća.

Teče, meni tako draga i srcu bliska, Neretva, teče i pokušava nemoguće – isprati ljudsku bešćutnost. Čitam kako će se dvadeset i trećeg dana ovog mjeseca u gradskom kulturnom središtu Metković, za svekoliko pučanstvo, uprizoriti “pozorišna senzacija “Kod Tita u raju” koja, kako tvrde, ruši sve rekorde gledanosti. Predstavu izvodi nekakva glumačka družina iz države Srbije i njezinog glavnog grada Beograda.

Pojma nemam o kakvom je to “raju” riječ i ne zanima me ni najmanje. Ali me zanima duhovna matrica onih “pregaoca u kulturi” koji taj “raj” u Metković dozivaju, pozivaju i dovode. I zanima me moralni i etički kod onih koji takve “kulturnjake” imenuju na mjesta gdje se narod nastoji “kulturno prevaspitati”.

Da, reći će neki da moje slovo nije demokratsko, da je kod nas sloboda govora i da ja arbitriram po ideološkoj crti, a danas to pripada čak i pod govor mržnje. Ili barem nije popularno. Poglavito ako si ideološki, politički, misaono, svjedočki Hrvat, katolik, osjećajan čovjek. Ne piše ti se ni malo dobro. Pripadaš na onu drugu stranu. Mosta.

Dobro, pokušati ću na trenutak zatomiti to što sam hrvatski nacionalist, što sam praktični katolik, ali pitam vas (kad mi se već sve ovo prvo brani) imam li pravo biti, barem na trenutak, osjećajan čovjek? Imam li pravo biti čovjek koji ovih dana plače s Vukovarom i Škabrnjom, imam li pravo biti čovjek koji nije u stanju zaspati nakon odgledanog filma o pokolju na Ovčari, imam li pravo biti čovjek čiji um nije u stanju prihvatiti monstruoznost nalogodavaca i egzekutora kod Hude Jame i tolikih drugih stratišta gdje se je ubijala Hrvatska?

Sve te tragedije na sebi nose isti potpis. Potpis JB Tita i njegovih komesara. U jednoj normalnoj državi, u državi koja drži do sebe i svojeg dostojanstva, u državi u kojoj se vodi računa o osjećajima onih koji su proživjeli i preživjeli “Titov raj”, ne da nikada nikome ne bi palo na pamet dovlačiti iz Srbije predstavu koja (nebitno na koji način) spominje Tita, nego sve što ima veze s jednim od najvećih masovnih ubojica, kojeg će kao takvog čovječanstvo pamtiti, sve što ima bilo kakve veze s imenom patološkog zatiratelja hrvatskog naroda, bilo bi trajno zabranjeno u javnoj upotrebi.

Hrvatska je okupirana zemlja. U dužničkom je ropstvu. Opljačkana je. Ali to je relativno lako rješivo ako bi postojala politička volja. Ono daleko gore od financijskog ropstva svakako je medijska i kulturološka okupacija. Crveni Kmeri, po Gramscijevom naputku, umarširali su u sve relevantne medijske, znanstvene, obrazovne i kulturne institucije ove države i okupirali ih.

Iz svojih utvrda žele isprati mozak narodu putem medija, naobrazbe i kulture. Nakon Zagreba, Rijeke, Splita, Dubrovnika sad su krenuli i na Metković. Preko mosta. Bešćutnost i bahatost znakovi su po kojima ćete ih prepoznati. Bezočno nam lažu u lice kako ih ideološka pitanja ne zanimaju, a sve pak čine kako bi nas ideološki razapeli. Oni su uvjereni kako će Neretva čitavo naše pamćenje odnijeti nizvodno. U more. Možda su u pravu, jer smo kao narod pokazali puno puta kako brzo i lako zaboravljamo.

Ipak jedno znam. Ne samo da znam, nego sam i siguran, da će taj njihov “izvanjski show” popraćen pljeskom onih koji ili ništa ne shvaćaju ili ih u njihovoj bešćutnosti nije briga, povećati prazninu u njihovim dušama. Prazninu koju oni nemaju ničim ispuniti. Mi svoje duše barem možemo ispuniti uspomenama na one koji su proživjeli pakao u “Titovom raju”, možemo svoje duše ispuniti suzama i molitvama za one koji su pali kao žrtve toga “Titovog raja”. Možemo svoje duše ispuniti tugom ali i ponosom što smo tog zombija i njegov “raj” ispratili u pakao.

Neretva će i dalje mirno teći, ali ne će, uronivši u Jadran, izbrisati ni naše uspomene ni njihovu bešćutnost. Ni naš postojan, a ni njihov izgubljen karakter. Uz žubor njezinih voda sve će ostati u trajnom sjećanju i svi ćemo na kraju, u svojoj duši, prepoznati… netko raj, a netko pakao.

 

Pakao u tvojoj duši uvijek će pronaći raj u mojoj.”

(Jenim Dibie)