„Devedeset posto svih mentalnih bolesti koje su došle do mene moglo se je spriječiti ili izliječiti – običnom ljubaznošću.“

To tvrdi prof dr William McGrath.

Nekako bih se želio dotaknuti, barem na kratko, teme koja je meni strahovito bitna, a koja je ovdje spomenuta samo u naznakama. Znam da se u ovakvoj knjizi ne može ići u dubinu svih segmenata koji su bili moja sidra i s kojima sam ja intenzivno živio ovo desetljeće ali možda nakon ove knjige nastane i naredna.

Riječ je o Domovini. Riječ je o Hrvatskoj. Jednom mi netko reče, kada sam spomenuo kako nam je u životu potrebito imati dva sidra za sidriti svoju životnu lađu, da je neobično važno gdje tu lađu čovjek sidri i da nije svejedno gdje će je sidriti. Ta tvrdnja se je pokazala apsolutno točnom. Sve ovo kroz što sam ja prošao, da sam prolazio izvan svoje Domovine Hrvatske, vjerojatno bi se odigravalo na neki drugačiji način. Ovako ja sam bio u „svojim vodama“ i vjerojatno mi taj faktor nije bio otežavajući nego je išao u moju korist.

S druge pak strane, oni koji redovito prate što ja pišem na svojoj internetskoj domeni, znaju da sam ja strahovito razočaran situacijom u Hrvatskoj u posljednjih 10 godina. Razočaranje je za neke događaje predobra i preblaga riječ.Ja sam uvjeren da moja Hrvatska luta pustinjom i da mora proći svojevrsno pročišćenje dok iz te pustinje ne izađe.

Sramotna izdaja naših generala, kriminalizacija Domovinskog rata i branitelja, odricanje od Hrvata u BiH, medijska okupacija, rasprodaja svega što nas je moglo održati neovisnima, rušenje svih tradicionalnih vrijednosti … mogao bih nabrajati do u nedogled, sve to, duboko sam uvjeren, kod mnogih je ljudi izazvalo pogoršanje zdravstvenog stanja, a kod nekih i samu bolest.

S druge strane, mi se kao nacija, pri popisu stanovništva, izjašnjavamo, skoro pa plebiscitarno, kao kršćani, a najveći broj nas je rimokatolika.

Kada se usporedi ta činjenica sa stanjem u kojem se nacija i država nalaze onda ti više ništa nije jasno. Ništa ti nije jasno ili ti je apsolutno sve jasno, a to je da smo mi obični – licemjeri.

Jednostavno čovjek se umori od svega ovoga što nas je okružilo. Zlo se je raširilo i jednostavno okupira i posljednje bastione dobra.

Ali zar je to nešto novo?

Pa nama je normalno sve ono što ne bi smjelo biti normalno.

I onda se pitamo kako to da neki među nama „puknu“.

Kako se to neki među nama slomiju poput trske.

Umirovljeni pripadnik Hrvatske vojske dospijeva na naslovnice tek kada počini užasni zločin.

Ali zar je to nešto novo?

Pa zar to nije posljedica sustavnog zatiranja svakog očuvanja dostojanstva naših branitelja?

Glamurozno se najavljuje koncert izvjesne pjevačice koja je pjevala u neprijateljskoj uniformi tijekom rata.

Ali zar je to nešto novo?

Pa zar kod nas nije na snazi zabrana nastupa samo za domoljube?

Sve što ispušta glas, na hrvatskoj glazbenoj sceni, osim rijetkih, ali uistinu rijetkih, časnih iznimaka, hrli pjevati u zemlju koja nas je napala, koja nije platila ratnu štetu, koja još uvijek ne želi otkriti gdje su na stotine nestalih i kojoj ne pada na pamet odreći se osvajačkih ambicija.

Ali zar je to nešto novo?

Ako smo dopustili da nam državom upravljaju tuđi interesi zašto bi se sablažnjavali nad jugonostalgijom i nad golim materijalizmom?

Oltar Domovine na Medvedgradu odavno je zaboravljen kao i oni kojima je tamo trebalo odavati počast.

Ali zar je to nešto novo?

Pa zar ionako nisu su svi generali pobjedničke vojske pozatvarani i osuđeni?

Rođendan prvog Hrvatskog Predsjednika medijski se u cijelosti ignorira.

Ali zar je to nešto novo?

Pa zar Hrvatska još uvijek ne slavi onoga koji je naređivao na tisuće likvidacija?

Crkvi se zabranjuje bilo kakvo reagiranje na aktualnu situaciju.

Ali zar je to nešto novo?

Pa zar na vlasti nisu baš oni koji su to sustavno činili desetljećima?

Pa nama je normalno sve ono što ne bi smjelo biti normalno.

I onda se pitamo kako to da neki među nama „puknu“.

Kako se to neki među nama slomiju poput trske.

Ili se ugase.

 „Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.“

(Izaija 42,1-4)

Napuknuta trska je netko koga je uništio niz životnih nevolja, onaj koji je slab i koji je pokleknuo. Stijenj što tinja je netko tko nema više snage u sebi kojom bi bio u stanju othrvati se svim pritiscima.

Neki će kraljevi, vladari, silnici slomiti napuklu trsku, neki će ugasiti stijenj što tinja. Mnogi će moćnici jednostavno te ljude ignorirati, odbaciti ih, odgurnuti u stranu.

Ali ne Sluga Božji.

Ne Isus Krist.

On dolazi i on podupire trsku i on ponovo užiže stijenj što tinja. On ne posustaje i ne obeshrabruje se. U čestitosti svojoj on nastavlja zadaću svoju, pa ma kako se ona teškom činila, a pokazati će se najtežom od svih zadaća ikome ikada povjerenih.

Dakle kako Isus donosi pravdu napuknutoj trsci?

Kako donosi pravdu i utjehu stijenju što tinja?

On to čini na najveličanstveniji način ali i na najstrašniji način.

On sam postaje napukla trska.

On sam postaje stijenj što tinja.

Ne samo što biva napuknut nego biva i slomljen.

Ne samo što biva tinjajući nego i sam biva ugašen.

On dopušta biti slomljen i ugašen zbog grijeha svijeta, donoseći mu Božju pravdu i milosrđe – sve do smrti na križu.

 Šutjeh dugo, gluh se činjah, svladavah se; sad vičem kao žena kada rađa, dašćem i uzdišem. Isušit ću brda i bregove, sparušiti svu zelen po njima, rijeke ću u stepe pretvoriti i močvare isušiti. Vodit ću slijepce po cestama, uputit’ ih putovima. Pred njima ću tamu u svjetlost obratit’, a neravno tlo u ravno. To ću učiniti i neću propustiti. Uzmaknut će u golemu stidu koji se uzdaju u kipove, koji ljevenim likovima govore: ‘Vi ste naši bogovi.'” Čujte, gluhi! Progledajte, slijepi, da vidite! Tko je slijep ako ne moj sluga, tko je gluh kao glasnik koga šaljem? Tko je slijep kao prijatelj, tko je gluh kao sluga Jahvin? Mnogo si vidio, ali nisi mario, uši ti bjehu otvorene, ali nisi čuo!

(Izaija 42,14-20)

Jeste li i vi napukla trska?

Jeste li i vi stijenj što tinja?

Jeste li i vi ranjeni na neki način?

Jeste li se i vi umorili od svega ovoga?

Jeste li i vi odbačeni, ignorirani, odgurnuti u stranu?

Patite li i vi zbog neke nepravde?

Jesu li vam lađe potonule i čini li vam se kako ništa ne će poći na bolje?

Možda ste u vezi gdje ste poniženi i ugroženi ili se je nešto dogodilo vašoj djeci što vam nanosi užasnu bol o kojoj niste u stanju niti govoriti?

Očekuje li se od vas više nego što ste u stanju dati?

Je li vas zdravlje izdalo?

Je li vas život dotukao?

Jeste li razočarani?

Jeste li izgubili nadu?

Ako niste napuknuta trska ili stijenj što tinja budite sigurni da ćete jednog dana to biti. Znam jako puno ljudi koji tvrde da nemaju potrebe za Bogom. Bog ih, kažu, uopće ne zanima … sve dok ne prohodaju posljednje metre.

To je trenutak kada svi mi postajemo napukle trske.

To je trenutak kada svi mi postajemo stijenj što tinja.

Neki od nas uspijevaju prikriti svoje rane, svoje napukline, a neki od nas uspijevaju održati plamičak živ, barem za javnost. Ali kada smo sami, u privatnosti svojih osobnih misli i u svojoj samoći, mi osjećamo svaku napuklinu i naš plamen jedva tinja.

Ponekad se čudimo što uopće možemo dalje, ali ipak uspijevamo, nekako se pokrpamo i nastavljamo u novi dan. Ali kada na kraju dana dođemo kući, bol je opet tu.

Gdje su vaše napukline?

Gdje to vaš stijenj dogorijeva?

Isus želi ići na ta mjesta koja su oštećena i koja su ranjena i koja su napukla i koja tinjaju i Isus vas želi poduprijeti i podržati.

Kada vidimo što je za nas učinio na križu onda znamo da nismo sami.

Možda baš tamo gdje se srce cijepa na pola, možda je to jedino mjesto gdje milost može proći?

Milost je jača no ikad, sada na mjestu ranjenom.

Eto to Isus želi učiniti za nas. On želi otići baš tamo gdje se vaše srce cijepa na pola i želi vas učiniti jačima nego ikada, baš na tom mjestu gdje ste najteže ranjeni, tamo gdje je vaša trska napukla i gdje vaš stijenj više ne želi gorjeti.

Ne tražite da vam ovaj svijet iscijeli napuknute živote i da vam rasplamsa ugasli plamen.

Pa zar vas nije baš ovaj svijet i polomio i ranio?

Pa zar baš ovaj svijet nije na sve moguće načine gušio vatru u vama?

„A narod je ovaj opljačkan i oplijenjen, mladići mu stavljeni u klade, vrgnuti u zatvore. Plijene ih, a nikoga da ih izbavi; robe ih, a nitko da kaže: “Vrati!” Tko od vas mari za to? Tko pazi i sluša unapredak? Tko je pljačkašu izručio Jakova i otimačima Izraela? Nije li Jahve, protiv koga smo griješili, čijim putima ne htjedosmo hoditi, čiji Zakon nismo slušali? Zato izli na Izraela žarki gnjev svoj i strahote ratne: plamen ga okruži odasvud, al’ on ni to nije shvatio; sažeže ga, al’ on ni to k srcu ne uze.“

(Izaija 42,22-25)

 Hrvatska je zemlja paralelnih svjetova.

Jedan još uvijek čeka kraj rata i želi barem dostojanstveno pokopati svoje najmilije. A drugi hrli „tamo daleko“ i pravi fintu da se tuga i nepravda zbivaju na nekoj drugoj planeti.

Sve dok pravda ne bude zadovoljena i to kod zadnjeg čovjeka koji je nepravedno slomljen, ne će biti mira „među maslinama“ i Hrvatska ne će biti zemlja pravde i sretnih ljudi.

Hrvatska ruje po vlastitoj utrobi. Ono što nisu horde zla uspjele obaviti to mi sami sebi uspješno činimo.

Hoće li se ova napaćena Hrvatska konačno smiriti, hoće li se prestati dijeliti, hoće li prestati taj pogubni dualizam, ovisi o tome hoće li Božji principi pravednosti zavladati ovim ozemljem i među nama koji na njemu živimo.

Tek kada kleknemo pod križem i tek kada raskajani ustanemo osjetiti ćemo da su nam rane zacijelile i da se vatra u nama rasplamsala.