(Marko 10,35-45)

„Svatko želi biti netko, ali nitko se ne želi potruditi oko toga.“

(Goethe)

Koliko danas vrijedi ova Goetheova?

Malo. Skoro ništa.

Danas se skoro svi trude, na sve moguće načine, poštene i nepoštene, dopuštene i nedopuštene, ovakve i onakve, biti netko (ili nešto).

Ali to se uglavnom svodi – biti ispred ili iznad drugoga.

Uzrečica „Samo je nebo granica.“, postala je nažalost općeprihvaćena filozofija življenja i recept za uspjeh.

„Fama volant“, a ako ona leti onda letimo i mi. Visoko. Što više.

Postali smo sudionici „velike utrke“ u kojoj nas zanimaju samo prva mjesta. Ništa drugo „ne igra“. Tako barem kaže ovaj naš svijet. Ambicioznost se danas podrazumijeva.

Jeste li primijetili koliko je danas ambicioznih ljudi oko nas?

Ili je to samo medijski isforsirana slika?

Ne znam, ali ih ima. Jako puno. Ako nisi ambiciozan sumnjiv si.

Upitali jednom George Bernard Showa u kojoj bi generaciji najradije živio. Duhoviti Irac odgovori: „Za vrijeme Napoleona, jer tada je bio samo jedan čovjek koji je mislio da je Napoleon.“

Da, svi mi želimo biti netko. Ili nešto. Od zore čovječanstva ljudi neprestano teže popeti se što više na skali važnosti. Počelo je sve onom poznatom rečenicom koju je izgovorila zmija dovodeći u napast Adama i Evu. „Kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.“ (Postanak 3,5)

I kako kaže Henri Nouwen, sve od tada, mi ljudi dolazimo u napast zamijeniti ljubav s moći. S prestižem. Povijest nam na najbolniji način svjedoči kako ljudi odbacuju ljubav, a biraju moć, kako biraju bogatstvo, a odbacuju križ, kako žele biti na vrhu i vladati, a nikako ne žele biti na začelju i služiti.

Ova tema, tema ljudske ambicioznost i cijene koju smo spremi platiti, snažno se provlači kroz naš svakodnevni život, kroz čitavu ljudsku povijest i naravno kroz naše srce. Biblija je puna primjera ljudske ambicioznosti i tragičnih posljedica koji su bili rezultat ljudske spremnosti sve žrtvovati kako bi se uspjelo.

Današnje čitanje, u kojem Jakov i Ivan, bez imalo ustručavanja, najiskrenije i najotvorenije očituju svoju ambicioznost, potvrđuje tezu da je ambicioznost imanentna čovjeku i da je nemoguće susresti čovjeka koji, na ovaj ili onaj način, nije ambiciozan.

Današnje Evanđelje nadahnulo je i Martina Luthera Kinga Jr. za propovijed pod naslovom „The Drum Major* Instinct“. Instinkt „Instinkt vođe parade“ u biti je naša želja biti na čelu, voditi paradu, biti prvi. Svi mi posjedujemo taj instinkt ali nas često taj naš instinkt uvali u velike probleme i nevolje.

(*vođa orkestra, koji često nosi palicu, kojom daje ritam)

Međutim nije taj naš instinkt problematičan.

Problem nije u tome što mi želimo biti prvi i veliki.

Problem je što mi bez rezerve prihvaćamo definiciju „prvi i veliki“ koju nam nudi ovaj naš svijet i njegova kultura, a zanemarujemo definiciju koju nam daje Isus.

Sluga kao vođa. Vođa kao sluga.

Gro patnji na svijetu rezultat je pomanjkanja lidera koji su spremni služiti. Ogroman broj pozicija, svake vrste, danas zauzimaju ljudi koje možemo podijeliti u dvije grupe.

Prvu grupu čine ljudi koji su previše bojažljivi da bi učinili ono što je pravo, a drugu čine ljudi koje njihova pohlepa čini apsolutno neosjetljivima za potrebe drugih ljudi, pa ih pravda i ne zanima.

Ako mi kao narod, kao država, u konačnici i kao svijet, želimo izaći iz ove krize onda nama prije svega trebaju lideri-sluge, trebaju nam vođe koje su spremne služiti. Nama trebaju lideri koji šire svoju moć dijeleći je s drugima, koji nisu šefovi nego treneri, koji nisu bahati nego ponizni.

Promislimo kakvi su oni koje biramo i koji nam nikada nisu služili nego su samo nama vladali. Promislimo. Ne treba dugo promišljati kako bi se zaključilo da su kod nas dominantno na čelu osobe koje pate od kompleksa lažne veličine, koje izigravaju božanstva, koje su autokratskog mentaliteta i koje su nevjerojatno bahate.

Je li potrebno donositi zaključak? Mislim da nije.

Ovaj naš svijet, ova naša Hrvatska, očajnički treba vođe koji će služiti, vođe koje će prepoznati potrebe drugih i koje će, uz Božji blagoslov, služiti odlučno i hrabro svima. Bez takvih vođa mi smo osuđeni na još teže dane.

Mi kršćani, kao većina u ovom društvu, odgovorni smo za sve što se zbiva, jer mi svojim glasovima biramo ili bešćutne lidere ili lidere spremne služiti za opće dobro.

Ali mnogi od nas kršćana preferiraju tzv „bezkofeinsko kršćanstvo“, a to je vjera koja te noću ne drži budnim. Takva vjera stoji malo, jer od tebe ne zahtjeva puno. Ne traži od tebe da se uključiš, sukladno svojim talentima, u probleme drugih ljudi. Takva te vjera uspavljuje i čini te bešćutnim.

Kako Isus odgovara dvojici ambicioznih učenika?

Kaže im da je njihov zahtjev za veličinom, za moći, za slavom nalik onome Rimskih vlastodržaca, koji tlače Židove, koji ih izrabljuju ogromnim porezima i koji će Isusa kroz nekoliko dana pogubiti. Rimski moćnici, koje su učenici svojim zahtjevima u biti oponašali, bili su isti oni ljudi koje su učenici toliko prezirali.

Isus preokreće i poništava ovaj uobičajeni obrazac ponašanja.

Istinska ljudska veličina nije obilježena dominirajućim duhom, političkom moći, bezbrojnim shemama kojima se kontrolira i podčinjava narod za svoju osobnu korist, gramzljivošću za novcem i slavom, nego je žrtvovanje za drugog.

U teoriji svi mi u to vjerujemo ali nažalost u praksi sve više sličimo onima koje biramo.

„Ja ne znam kakva će vaša sudbina biti,

ali jednu stvar znam,

jedini koji će među vama biti sretni,

uistinu sretni, jesu oni koji su tražili

i našli način kako služiti.“ 

(Albert Schweitzer)