Na blagdan Presvetog Trojstva trebali bi govoriti o Bogu.
To je jako teško, jer za mnoge kršćane Sveto Trojstvo je veliki paradoks.

Mi živimo u svijetu paradoksa.
U svijetu gdje su stvari rijetko onakve kakve nam se čine.
Svjedočimo događajima ili se susrećemo s dokazima koji nemaju smisla ili nam se čine kontradiktornim, proturječnim.

Rezultat toga jest da neki među nama postanu iscrpljeni realisti, dok drugi zatvaraju svoje oči i bježe u svoj osoban svijet mašte i očaja.

Rijetki nekako pronađu put kako ostati budni i angažirani i takvi su u stanju pomiriti pa čak i ispraviti neizbježna proturječja i životne probleme. I tako oni pronađu put, pronađu način kako iskusiti istinski mir, sreću, ljubav i stabilnost.

Sve velike životne misteriji u biti su paradoksi.
Život i smrt.
Duh i materija.
Stvarno i nestvarno.

Sa svim ovim čovjek se mora suočiti iskreno i potpuno ukoliko želi pronaći pravi odgovor.

Ali kako to učiniti?

Putovanje počinje razmatranjem najvećeg paradoksa od svih, a to je – Božanski paradoks.

Što je Božanski paradoks?

Iz Božje perspektive (apsolutne perspektive) sve što postoji rezultat je Njegove misli. Sve je samo san u Božjem umu.

Ali s ljudske perspektive (relativne perspektive) sve što postoji je stvarno i ono što mi nazivamo „istina“ samo je odraz našeg (ograničenog) razumijevanja stvari.

Takve sve „istine“ (iz naše ljudske relativne perspektive) samo su polu-istine, jer se apsolutna istina može spoznati samo s apsolutne prespektive.

Opasnost leži u pokušaju uzimanja Božje perspektive dok još nismo ni tako rekuć „progovorili“. Mi u svojoj oholosti sebe stavljamo na poziciju Boga u Božanskom paradoksu i postupamo kao da mi kontroliramo san.

Mi u svojoj fantaziji zamišljamo sebe Bogom.

Ovaj oblik eskapizma daleko je rašireniji nego što smo mi toga svjesni. Ovakav mentalitet zna za čovjeka biti izuzetno destruktivan – kada želimo izravno skočiti iz naših svakodnevnih života u zamišljeno stanje lažnog prosvjetljenja.

To čineći, na taj način, postajemo „puni sebe“, naš ego raste, buja, jača i kako stara mudrost kaže: „Oholost dolazi prije pada.“

Poput Ikara koji je letio preblizu Suncu mi neizbježno padamo na Zemlju, gdje se u boli iznova učimo kako se polako uzdignuti.

Paradoks do paradoksa.

I dok su se stari Grci, predvođeni Zenonom, uveseljavali paradoksima kao što je utrka između Ahileja i kornjače ili paradoks strijele, ovo naše moderno društvo se uveseljava, bolje reći UVESELJAVA GA SE, paradoksima kao što su:

„Izvoz demokracije na nosačima aviona.“
„Vama je dobro samo vi toga niste svjesni.“
„Kada se odreknemo suverenosti i svega ostaloga biti ćemo bez briga.“
„Najbolje se brinemo za vašu slobodu ako vas mi lociramo, identificiramo. uhitimo i transferiramo.“
„Kada se odreknemo branitelja, dijaspore, Domovine, uspomena, ponosa i slave imati ćemo više vremena za … isprazan život.“

Pod prozirnim plaštem fenomenologije, mediji serviraju publici, dakle nama, trivijalnosti, šund, voajesrtvo i bezočno se razvija teza kako smo u biti mi, gledatelji i čitatelji, nastrani i izopačeni, jer mi to želimo, a oni samo zato što mi to želimo – nama to i serviraju.

I dok nas se EUtanazira, dok nam se bezočno ispire mozak, dok nas se indoktrinira i dok nam se docira kao umobolnicima, dotle se trguje našom sutrašnjicom i s budućnošću naše djece.

Živimo u paradoksu svih paradoksa. Uvjerava nas se kako možemo biti sretni što su ljudi koji su nas poveli u slobodu, a kojima smo dali svoje povjerenje, danas, neki mrtvi, a neki živi, prikovani na stup srama.

Jer kao to s nama veze nema, pa se mi možemo posvetiti svekolikoj zabavi. I onda ova naša Hrvatska, gle paradoksa, biva razigrana, ali u okovima. Dobili smo prostor za igru, strogo kontroliran prostor, vezani smo poput cirkuske zvijeri i određen nam je krug kretanja.

Slobodni, a sputani, igramo i plačemo, mi sudionici Hrvatskog paradoksa.

Jedini izlaz leži u Božanskom paradoksu.
U Presvetom Trojstvu.

Dokle god se Hrvatska ne okrene od lažnih vrijednosti koje bira i odabire i dok ne prigrili Boga nikada ne će imati mira.

Pravi kršćanin je čudan svat.
On osjeća najveću ljubav prema nekom koga nikad nije vidio.
Svaki dan povjerljivo razgovara s nekim koga ne može ni vidjeti ni čuti.
Očekuje da će otići u Raj temeljem nečijih tuđih vrlina.
Prazni sebe kako bi se napunio.
Priznaje da je u krivu kako bi ga se proglasilo pravim.
Pada kako bi ustao.
Najsnažniji je kada je najslabiji.
Najbogatiji je kada je najsiromašniji i najsretniji kada se najlošije osjeća.
Umire kako bi mogao živjeti.
Ostavlja kako bi imao.
Daje kako bi zadržao. Vidi nevidljivo.
Čuje nečujno i zna ono što nadilazi spoznaju.
(A.W. Tozer)

Križ izogovara najveći paradoks od svih.
Da bismo živjeli – moramo umrijeti.