“Kako ste?”, glasila je moja sms poruka tog subotnjeg jutra.

Nakon nekoliko trenutaka primio sam povratnu poruku u kojoj nije pisalo ništa.

Bila je prazna.

Prsti nisu imali snage više pisati, ali volja za očuvanjem blizine bila je neizmjerna. Sutradan nas je maestro napustio. To subotnje dopisivanje bilo nam je posljednje.

Još i danas čitam tu praznu poruku i nisam je uspio do kraja pročitati. Toliko je toga napisano u nutrini njene praznine, kao i u njegovim očima koje su bile zatvorene, ali samo naizgled.

Upravo te zatvorene oči vidjele su sve i osjećale sve. U tom naizglednom mraku stvarao se jedan novi svijet; svijet slike, poezije ili glazbe, u svakom slučaju umjetnosti, koja se oslobađala iz dubine te velike duše pune osjećaja za baštinskim i tradicionalnim. A umjetnost je stvoriti nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg. Jer sve ono što današnji čovjek ne vidi, on je vidio, sve ono što se zaboravi, on je zabilježio, sve ono što je mrtvo, on je oživio.

Bila bi potrebna tri ljudska života za poslušati, pogledati i pročitati sve što je sakupio, obradio, snimio, stvorio i malo bi bilo. Kada bi mu sada, ovog časa, svi počeli zahvaljivati, za sve ono što je  za nas učinio, pa mu zahvaljivali do kraja života, malo bi bilo.

Jer mi ne znamo što imamo, nismo svijesni vrijednosti bogatstva naše pradjedovske ostavštine stvorene iz kamena i soli, iz nevolje i tuge, iz ponosa i dišpeta, ma iz ničega. Iz ničega su naši stari stvorili nešto, a mi bi iz nečega stvorili ništa. Jer ne vidimo, jer ne čujemo, jer ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, spavamo budni i prolazimo mimo našu povijest u potrazi za budućnosti koju ne poznajemo. Mi sami sebe spoznali nismo, ne znamo tko smo, koliko vrijedimo i je li uopće išta vrijedimo. Odlazimo od sebe u potrazi za sobom.

I zato nam poručuje “Vrati se čovječe sebi dok još imaš kome”. Dok još imaš kome!

Jer tko zna što ćeš sutra zateći na mjestu svog vlatitog napuštanja.

Kad napustiš svoju tradiciju, vjeru, zemlju, pjesmu, običaje, kad napustiš svoje ja, gdje si i tko si čovječe?

Kamo ideš?

“A ne treba nikamo ići, nigdje drugdje tražiti ono što je tu.”

Tu u maloj tećici, u malom mistu, u malom čovjeku.

Spoznaj malo i razumjeti ćeš veliko.

To je bilo njegovo geslo.

I sva ta silna inspiracija došla je iz malog jednostavnog stiha, napjeva ili priče naših starih. Trebalo je te male bisere samo iznjeti iz prašnjavih bavula i škrinja staviti ih na dlan i pokazati svijetu.

Pa ako smo i mali na điografskim kartan, ne znači da se ne moramo osjećati velikim. I ako nas svit bude štucigava, znamo šta nam je tom svitu reć. 

Njegova poezija, koju je s ljubavlju pisao, a s posebnim emocionalnim nabojem recitirao, nažalost je vrlo malo poznata široj javnosti. Kao uostalom  i njegov likovni opus sa pretežno sakralnim motivima. Čak i tamo gdje se on čini najpoznatijim, a to je glazba, premalo se poznaje njegovo djelo, izvan domene zaljubljenika u klapsku pjesmu.

Tako se njegovo ime najčešće veže za “Dalmatino povišću pritrujena”, naravno sa velikim pravom, ali vrijedno bi bilo zaviriti i poslušati neke druge antologijske pjesme koje su izašle iz njegovog pera tekstom i glazbom kao što su “Zlata jemaš dare primaš”, “Namisto molitve ime ti ponavjan”, “Intrade san popi”, “Kod Lepanta sunce moje” i još mnoge druge, manje izvođene, ali ne i manje vrijedne.

I zato je vrijedno da je objavljeno i javnosti predstavljeno  njegovo životno djelo “Anima Delmatica”, knjiga koja objedinjuje sve ono što smo mi, što je naša povijest, sadašnjost i budućnost, sve što definira naš identitet, a njegov je svojevrsni testament u kojem od nas traži da ne zaboravimo tko smo.

To je neka vrsta dalmatinske biblije, svevremenske kapsule, kojoj se uvijek možemo vraćati, čije retke možemo i ponovno čitati, čiji sjaj vrijeme ne blijedi.

Najmanje što zauzvrat možemo učiniti jest poslušati ga, ne zaboraviti tko smo, ali i ne zaboraviti tko je on, jedan, jedinstveni, neponovljivi, maestro Ljubo Stipišić Delmata.

MIKI BRATANIĆ

(preuzeto s www.dalmacijanews.com)