Jedna zanimljiva tvrdnja, koju iznosi Jeremy Troxler, govori o tome kakva Crkva danas treba biti. On kaže da podijeljeni svijet ne treba Crkvu bez sukoba i grijeha, već crkvu koja nudi model kako se sukob i grijeh mogu transformirati u Božji mir.

Psihijatar Scott Peck napisao je da zajednice često prolaze kroz četiri stupnja razvoja. Peck je najčešći, početni stadij izgradnje zajednice, nazvao “pseudo-zajednicom”.

U pseudo-zajednici se svi pretvaraju da su već zajednica i da se stvarno poznaju, iako zapravo znaju vrlo malo jedni o drugima. U pseudo-zajednici ljudi sami sebe uvjeravaju da imaju samo površne razlike i da nemaju razloga za duboke sukobe. Sve su žene jake, svi muškarci zgodni, a sva su djeca natprosječno pametna. Svaka propovijed je “zanimljiva” ili barem “potiče na razmišljanje”.

U pseudo-zajednici ljudi vode računa o svom ponašanju bez obzira na to što misle krijući se iza pristojnog osmijeha. Razgovor među članovima zajednice ostaje općenit: “Kako stvari idu u posljednje vrijeme?” “Dobro, radi se. A kod tebe?” “Pa, i kod mene je isto.”

U pseudo-zajednici se bol i sukob izbjegavaju pod svaku cijenu, a kad ih se i spomene, spominju se samo neizravno. Ono što ljudi stvarno osjećaju ne dijeli se sve do “sastanka nakon sastanka”, recimo na parkiralištu ili u kafiću.

Cilj pseudo-zajednice je bljutav svijet pretvaranja u kojem se ničiji osjećaji ne će povrijediti u javnosti.

Kad se druga osoba ogriješi o tebe, ti to prihvatiš u tišini i kasnije porazgovaraš s prijateljem, ili možda, ako si jako uzrujan, nasamo ispališ pasivno-agresivni e-mail. Kad netko zgriješi protiv drugoga, odmahneš glavom i žališ za njegovim grijehom i gledaš svoja posla.

Pseudo-zajednica je ljubazno, ali nezadovoljno selo malih laži.
Prihvaća kompromis malo istine za plitak mir koji je dosadan, ali se barem osjećaš sigurno.

Matej 18 je Isusov napad na pseudo-zajednicu: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«

Isus nas poziva da budemo više od pseudo-zajednice. On nas poziva da budemo ljudi kojima je oprošteno i koji opraštaju toliko zasićeni milošću da možemo riskirati biti iskreni jedni prema drugima.

Prije svega preuzimamo rizik ljubavi prema istinoljubivosti zbog onoga što je grijeh.

Za Isusa, moj grijeh nije privatna stvar između mene i Boga. To je javna prijetnja odnosima među Božjim narodom. To nije samo moj posao ili problem; to je posao ili problem svih koji me poznaju — a to znači da je vrijedno povremenog teškog razgovora o tome.
Mnogi od naših najgorih sukoba u Crkvi događaju se zato što je u nekom trenutku netko imao priliku reći: “Možemo li razgovarati?” nekome za koga su bili zabrinuti — ali se ta rečenica nije izgovorila i sada su stvari postale još gore.

Priča jedna mlada žena kako je njezina majka nedavno morala razgovarati s njezinom bakom o tome kako je došlo vrijeme da preda ključeve auta i prestane voziti. Pa kaže …. nije lako voditi razgovor, pogotovo ako uzmete u obzir da je moja baka tvrdoglava žena koja je jednom ganjala lopova na parkiralištu trgovine nakon što je vidjela da pokušava ukrasti njezine brisače.

Ali nakon što je moj bratić imao vožnju poput one u F-1 s mojom bakom do grada, moja je mama odlučila da je došlo vrijeme da preda ključeve.

“Majko, možemo li razgovarati?” rekla je. “Zabrinuti smo za tebe.”

Odgovor bake obitelji je bio jasan i odlučan: “Ne miješajte se u moj posao.”

Nije shvaćala da to nije samo njezin posao, a ni samo njezin problem. Bio je to obiteljski posao/problem, jer ćemo mi jednog dana biti pozvani na mjesto nesreće. I to nije samo naš posao/problem nego i svakog drugog za volanom na cesti. Ne vozite blizu Reedy Fork-a u Greensborou (kaže ova mlada žena) dok se to ne riješi. Moja baka s ključevima u ruci je tempirana bomba.
Isto tako i grijeh. Kao i svi načini na koje odbijamo voljeti i biti voljeni. To nije samo moj posao. To nije samo moj problem. Ponekad nas netko treba odvesti u stranu i reći: “Zabrinut sam za tebe. Razmisli o tome da pustiš iz ruke te ključeve koje tako čvrsto stežeš.”

Naravno, to boli.

Na taj način, grijeh je kao iver u vašem prstu koji treba ukloniti prije nego što se inficira i razboli cijelo tijelo. Boli kad netko čačka taj iver. Boli čak i kad si ti taj koji čačka.

I nastavlja ta mlada majka … kad vaša petogodišnja kćer dobije iver, neće vam reći. Naučila je da krhotine ivera znače pincetu i struganje i plakanje i bol. Bolje se samo pretvarati da nema ivera: “Koji iver?”
Kaže ona … ponekad se želim pretvarati da ona i nema iver u prstu, jer će me ako ga izvadim boljeti jednako kao i nju. Želim joj pogledati prst i reći: “Koji iver?” I gotovo se mogu uvjeriti da se moje okretanje glave i gledanje na drugu stranu zove – “ljubav”.

No, Dietrich Bonhoeffer je rekao ovo: “Ništa ne može biti okrutnije od nježnosti koja drugog potiče na grijeh. Ništa ne može biti suosjećajnije od oštrog prijekora koji poziva [sestru ili] brata nazad s puta grijeha.”

Pokažite „iver“, kaže Isus.
To se zove “ljubav”. Neka je blagoslovljena kravata koja … veže.

Preuzimamo rizik ljubavi prema istinoljubivosti jer znamo da je grijeh više od mog posla. To je posao zajednice. Ali mi smo u stanju preuzeti ovaj rizik prije svega zato što smo ljudi koji znaju da su nam grijesi oprošteni i koji su se zavjetovali da će opraštati jedni drugima.

Isusove riječi o suočavanju sa sestrom ili bratom koji su sagriješili dolaze odmah nakon prispodobe o izgubljenoj ovci, gdje Isus kaže da je povratak one koja je odlutala dragocjeniji u očima neba od pouzdane vjernosti 99 njih kojih je ostalo.

Jasno je da se proces koji Isus opisuje ne odnosi na izbacivanje nekoga iz zajednice, već na ponovno prihvaćanje onih koji su svojim riječima ili djelima napustili stado, bili oni toga svjesni ili ne.
Ove riječi također dolaze neposredno prije Isusove zapovijedi Petru da prakticira opraštanje bez kalkuliranja, da oprašta 70 puta sedam puta i da ne bude nimalo poput sluge neopraštanja koji je primio dovoljno milosti da pokrije brdo svojih pogrešaka, ali odbija oprostiti krtičnjak u drugom.

Dakle, Isusova zapovijed ukazivanja na grešku sestre ili brata dolazi doslovno unutar onoga što se naziva “tampon milosti”, i prije i poslije. To su sir i šunka u milosrdnom sendviču. Pokušati prakticirati ovu naredbu bez uzajamnog opraštanja koje je okružuje s obje strane je kao da pokušavate naručiti hamburger bez peciva.
Istinoljubivost puna ljubavi stoji na temelju milosrđa.

Samo grešnici kojima je oprošteno i koji su obećali da će oprostiti jedni drugima mogu biti tako iskreni jedni prema drugima. Obećanje oprosta osigurava budućnost. Samo ljudi kojima je oprošteno i koji se ne boje svoje prošlosti mogu živjeti bez straha od svojih bližnjih — i tako istinski voljeti svoje bližnje.

Isus nas poziva govoriti istinu u ljubavi, jer grijeh nije samo moja stvar. Isus nas poziva prakticirati istinitost punu ljubavi, jer je oproštenje pripremilo mjesto za naše sestre i braću kako bi nam pomoglo osloboditi se ne samo krivnje grijeha, već i njegove moći. I na kraju, Isus nas poziva prakticirati ovo-nedjeljno evanđelje, jer je on zajednici dao mogućnost i pravo razlučivanja i autoritet za to činiti i jer je s nama kada to činimo.

U biti, Isus kaže: “Vjerujem da ćete kao zajednica zajedno odlučiti kada svezati, a kada odriješiti. Vjerujem vam da ćete odrediti kako primijeniti Sveto pismo, razlučiti što je grijeh, a što nije, znati mudro reći kada pozvati ljude na odgovornost, a kada gledati dalje od njihovih grešaka. Što god vežete, nebo će potvrditi; i što god otpustite, i nebo će potvrditi. Čuvat ću vam leđa. Možete vi to. Moći ćete donositi ove odluke — uz molitvu, ne sami nego zajedno — kako tražiti mir i rješavati grijeh na mudre i milostive načine. Možete vi to. Vjerujem vam.”

Često mislimo: “Tko sam ja da određujem te stvari? Tko smo mi da odlučujemo što je pogrešno ili ispravno?” Ali Isus kaže: “Vi ste Crkva i ja vam dajem ovlast da to činite. Možete vi to.”

Dakle, znajući da grijeh nije samo moj posao, znajući da je uzajamno opraštanje zrak koji udišemo, znajući da Krist daje zajednici potrebnu mudrost za tumačenje Pisma, kad nam netko učini nepravdu, prvo se pogledajmo u zrcalo i suočimo se sa gredom u vlastitom oku prije nego pregledamo trun u tuđem oku.
Zatim, umjesto da idemo sestri ili bratu iza leđa i žalimo se drugima na ono što su učinili ili rekli, sastajemo se s drugom osobom izravno, nasamo, licem u lice.

Ako je naše srce ispravljeno kroz molitvu, ako je ono što tražimo iscjeljenje odnosa, a ne kazna zbog skidanja krivnje, mogli bismo početi s jednostavnim: “Možemo li razgovarati?”

A ako taj privatni razgovor ne stvori pomirenje ili ne uvjeri zalutalog da sluša, tada Isus savjetuje da se na drugi sastanak dovedu dva svjedoka.

Svjedoci nisu zamišljeni kao dodatni mišić za utjecanje na tvrdoglavog. Oni ne bi trebali biti ni na čijoj strani, već bi trebali štititi obje strane. Oni su dodatni skup očiju i ušiju koji pomažu u razumijevanju onoga što se događa — možda čak i kao posrednici koji pomažu u “svezivanju” i “odriješavanju”, kako bi pomogli u određivanju različitih stupnjeva ispravnog i pogrešnog.

Konačni cilj je mir, ispravan odnos — a ne kazna.

A ako ta dvojica ili trojica razaznaju da je onaj koji je zalutao u krivu, ali odbija to ispraviti, cijela Crkva je uključena da razazna i suosjećajno apelira na obnovu.

Tek tada, nakon što je sve ovo isprobano, sestru ili brata treba tretirati kao pogana ili poreznika. Vjerojatno to znači da se s njima postupa kao s onima kojima je potrebno obraćenje — ali također da će se Crkva prema njima ponašati onako kako je Isus postupao s poganima i poreznicima: davati im hranu, jesti s njima, pomagati članovima njihovih obitelji i pozivati ih da isprave svoje nepravde.

“Možemo li razgovarati? Malo sam zabrinut za tebe…” Nije lako započeti ili čuti takve razgovore.

Ali pred kraj ovonedjeljnog čitanja, Isus nudi posljednje obećanje koje nam omogućuje da njegove riječi provedemo u djelo: “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.”
Ove riječi često uzimamo kao jamstvo da je Isus uvijek tu, čak i ako nas je samo nekoliko prisutnih u crkvi.

Ali ovdje Isus izgovara ove riječi u kontekstu dvoje ili troje ljudi koji su se sastali da se zajedno bore kroz pitanja grijeha i sukoba, oprosta i pomirenja. Isus nas uvjerava da kad god se borimo s ovim stvarima, kad god se borimo da odredimo kako primijeniti disciplinu s milostivošću, kad god pokušavamo razlučiti gdje svezati, a kada odriješiti, Isus će biti tu.

Svećenici često kažu da bi željeli naučiti više o rješavanju sukoba, o upravljanju sukobima u crkvi. I to je dobra stvar. Ali ponekad se pitam je li to samo još jedan način da se kaže da žele neku učinkovitu tehniku kako bi se u potpunosti riješili sukoba, da žude za Crkvom bez ikakvih neslaganja, bez grijeha.

Potajno se nadamo da će neka učinkovita metoda ukloniti iver iz našeg prsta bez boli, bez teških razgovora ili bez ovonedjeljnog čitanja (Matej 18). Ipak, Isus implicira da Crkva bez boli i bez sukoba može biti crkva i bez Isusa — jer se upravo to dogodi kada se ljudi pokušavaju boriti s ovim problemima sami ili uz pomoć svijeta zaboravljajući da je Isus obećao biti s nama uvijek i do kraja. Ono što podijeljeni svijet treba nije Crkva bez sukoba i grijeha, već Crkva koja nam daje model kako se grijeh i sukob mogu transformirati u Božji mir.