Bonaca nestade trkom,

Bježi od vala i bure.

Srce mi drhti, duša se kida,

A Isus mirno spi.

Na palubi rasuo kose,

Haljine šušte na vjetru.

Ruke mu preko barke vise,

Isus moj spi…

Srce me boli od straha,

Bure mi ljuljaju barku,

Nebo se mrači i prijeti,

A Isus još spi…

Izginusmo već skoro!

Sama sam, o Bože,

Ima li koga, gdje mi je Majka?

A Isus duboko spi…

Neispušten krik ga budi,

Rukom  protrlja oči,

Gleda me nježno, a sneno,

Isus moj više ne spi.

Pogleda buru i vale,

Podigne svete ruke,

I zapovijedi da sve stane,

Neka priroda spi.

Isus me pogleda milo,

Reče mi prijekorom blagim:

Kćeri, gdje ti je vjera?

I sjedne nasuprot meni.

Bože velik si, divan,

Za mene prirodu mijenjaš,

Sve bure pogledom smiriš,

Isuse, nikad ne spiš!