Blog

 

Mir vam ostavljam,

mir vam svoj dajem.

Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.

Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.

(Ivan 14, 27)

 

 

Trenutačno čitam sjajnu malu knjigu „Kako napisati rečenicu“, autor je Stanley Fish. On kaže da je dobra rečenica nešto čemu se treba diviti. Nešto što treba uživati. Dvadeset i sedmi stih četrnaestog poglavlja Evanđelja po Ivanu nije rečenica. To je stih. Ovisno kako ga prevodite, to su najmanje dvije rečenice. Možda čak i tri.

 

Ali, to je stih uistinu vrijedan divljenja. I uživanja.

 

Poglavito sada. Dok bombe eksplodiraju. Zgrade ruše. Kemijsko oružje proizvodi. Tvornice dižu u zrak. Teroristi planiraju napade. Uragani metu sve pred sobom. Školarci, iako premaleni, stoje na nišanu ubojica.

Oh, zar ne trebamo nešto u čemu bismo uživali? Nešto što će isprati gorak okus koji se je zalijepio za naša nepca?

I što nam to Isus donosi? U noći prije svoje smrti? Nama? Danas?

Mir. Njegov mir.

Ne mir svijeta. Isus ne donosi ništa takvoga. A i kao da je svijet ikada i poznavao mir koji bi trajao koliko treba vremena da bi se polizala poštanska markica.

Ne, Isus donosi „shalom“. Od Boga. Od Boga kod koga je sve dobro i pravedno. Gdje je sve na svojem mjestu, i gdje nema mračnih predjela koji bi skrivali zlo od toplog sjaja čistog Božjeg svijetla.

To je ona vrsta mira koji hoda po vodi, koji utišava oluju, i koji puni naše vrčeve do ruba najboljim vinom. To je ona vrsta mira koja donosi vid slijepome, koja vraća sluh gluhome i koja govori hromome neka ustane i neka ide kući.

To je ona vrsta mira koja dolazi do groba i čini ga praznim.

Ta vrsta mira.

Gdje srce nikada ne treba biti nemirno, jer što bi to i moglo unijeti u njega takav nemir u nazočnosti Božjeg mira?

Gdje se nemamo ničega bojati. Ničega.

To je ona vrsta mira koju bombe i oluje i tumori i nepravde i teroristi i disidenti i lobisti i oružja za masovno uništenje i tamne dlakave zvijeri koje nasrću noću – gdje ni jedna od tih stvari koje nas uvode u dolinu smrti, ne mogu u nas unijeti ni trunke straha.

Jer strah nema kisika da bi mogao disati. Ni mjesta gdje bi se mogao kretati. Ni vode u kojoj bi mogao plivati.

Jer nas je Isusov mir natopio do kostiju i ništa ga više ne može osušiti.

To je ono što Isus donosi. Nama.

I zato se divimo. Uživajmo. I učinimo svojim poslanjem da mi nastavimo njegovu misiju, i odnesimo ovaj mir – koji nadilazi svako razumijevanje – do na kraj svijeta. I do dna našeg srca.

Jer, Isuse, mir nam Tvoj zauvijek treba.