Mir Međugorja

Dva me dana nije bilo na Facebooku.
Dva dana nisam ništa objavio.
Dva dana nisam pratio što se zbiva u Africi…
… ispričavam se… u Hrvatskoj.
Otišao sam tamo gdje moja duša uvijek nađe mir. 
Otišao sam među svoje sestre i braću svoju.
Otišao sam u svetu zemlju Hercegovinu.
Otišao sam Majci.
Jer ja drugačije ne znam.
Vidim neki su se usplahirili.
Šalju me neka idem vidiocima pa da ih pitam i ovo i ono.
Šta je Gospa rekla i šta je Gospa mislila. Prozivaju me osobe koje kažu da su „diplomirani teolozi“.
A ja teolog nisam. Ne znam ništa o teologiji.
Nikada nisam susreo ni jednog vidioca.
Ja sam najobičnije „Dite Božje“.
Putnik.
Hodočasnik.
Ja vam se samo penjem. Na Podbrdo. Na Križevac.
I onda silazim. U dolinu suza.
Ja vam samo molim. I plačem. I gutam svoju bol.
I krunicu nosim u ruci.
I susrećem svoje prijatelje. Svoje sestre i svoju braću.
Iz Mostara, Širokog, Čitluka, Kočerina…
Uz razgovor. Smijeh. Zagrljaj.
Uz molitvu.
Jer ja nisam teolog. Jer moja je vjera jednostavna.
Jer više ima teologije u vrelini hercegovačkog kamena nego u svim diplomama ovoga svijeta.
Jer tu zemlju Hercegovu natapali su krv, znoj i suze moga naroda.
I vapaj molitve prema nebu.
A danas je natapaju molitve ranjenih duša sa svih strana svijeta.
Duša koje čeznu za mirom.
A nigdje ljudi moji mira kao u Hercegovini.
Božjeg mira.
Mira kojim se uvijek i iznova napuni srce moje.
Danas je u Međugorju „rosilo odozgor“.
Moje se je srce i moja se je duša natopila mirom.
Mirom Međugorja.

Share the Post