Nisu svi Isusu, u njegovom svijetu, priredili toplu dobrodošlicu. Nisu ga svi blagonaklono primili. Ne samo što su ga mnogi ignorirali, nego su ga i odbacili.  

Izaija je prorokovao o njegovom prijamu ovako: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.“ (Izaija 53, 3)

Ivan sažima Isusovo odbacivanje ovim riječima: „Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ (Ivan 1, 10-11)

Kako je Krist izdržao takav odnos prema sebi?

U nekom je trenutku mogao reći: „Ja odustajem. Dosta mi je.“

Zašto nije tako postupio? Što ga je priječilo odustati?

Pitam se zna li Lee Ielpi odgovor?

On je umirovljeni vatrogasac, vatrogasac iz NYC. Dao je gradu svojih 26 godina života. Ali 11-og rujna, 2001. dao je gradu puno više. Dao je svog sina. Jonathan Ielpi bio je također vatrogasac. Kada su Tornjevi Blizanci pali, on je bio tamo.

Vatrogasci su lojalan klan. Kada jedan od njih nastrada, obavljajući svoj poziv, njegovo se tijelo ostavlja, sve dok vatrogasac koji ga osobno pozna nije u stanju doći i doslovno ga podignuti i odnijeti. Lee je pronalaženje tijela svoga sina držao osobnom misijom. Danima je kopao sa svojim kolegama na groblju veličine 65.000 četvornih metara. Jednog utorka, 11-og prosinca, tri mjeseca nakon tragedije, njegov je sin pronađen. I Lee je bio tamo kako bi ga iznio na svojim rukama.

On nije odustao. Otac se nije predao. Odbio je okrenuti se i otići.

Zašto?

Zato jer je njegova ljubav prema sinu bila veća od boli koju je uzrokovala potraga.

Zar se isto ne može reći i za Krista?

Zašto on nije odustao?

Zato jer je ljubav prema nama, djeci Božjoj, bila veća od boli razapinjanja. On je došao kako bi nas izvukao. Naš svijet se je srušio. Zato je on došao. Mi smo bili mrtvi. Mrtvi zbog grijeha. Zato je on došao.

On nas voli. I zato on dolazi.

Zato je i podnio svu muku. „Ljubav… sve podnosi.“

Zato je i podnio naš otpor prema njemu. „Ljubav… sve podnosi.“

Zato je i učinio posljednji korak utjelovljenja: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“ (2 Korinćanima 5, 21)

Zašto je Isus to učinio?

Postoji samo jedan odgovor. I taj odgovor ima samo jednu riječ.

Ljubav.

I ta Kristova ljubav „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“ (1 Korinćanima 13, 7)

Promisli o tome na trenutak. Napij se na tom izvoru na tren. Neka tvoj gutlja bude snažan. Nemoj tek srknuti. Vrijeme je za veliki gutljaj. Vrijeme je da njegova ljubav prekrije sve u tvom životu. Sve tajne tvoje. Sve rane tvoje. Sve brige tvoje. Sve trenutke zla.

Jutra kada si se budio u grijehu bluda? Njegova će ljubav to prekriti.

Godine proživljene u predrasudama i oholosti? Njegova će ljubav to prekriti.

Svako pogaženo obećanje, svaka droga konzumirana, novčić ukraden.

Svaka lažna riječ, svaka prostota, svaka psovka.

Njegova ljubav sve pokriva.

Dopusti mu, neka ti, kao što psalmist pjeva „on od propasti čuva život“ i neka te „kruni dobrotom i ljubavlju“ (Psalam 103, 4).

Zamisli ogroman kamion prepun ljubavi, i sebe iza njega. Bog podiže koš kamiona i ljubav počinje kliziti. U početku polako, a onda brže, i sve brže, sve dok te ne prekrije, sve dok nisi čitav prekriven Božjom ljubavlju.

„Hej, pa gdje si ti?“ pita netko.

„Ovdje sam, prekriven ljubavlju.“ odgovaraš mu.

Dopusti neka njegova ljubav sve prekrije.

Neka to bude u slavu Njegovu. Na slavu imena Božjega.

Neka to bude zbog tebe. Zbog mira u tvom srcu.

I neka to bude zbog drugih. Zbog ljudi u tvom životu.

Neka njegova ljubav padne po tebi kako bi tvoja ljuba mogla pasti na njih.

(izvadak iz “A Love Worth Giving“, Max Lucado / prijevod Ivica Ursić)