“Ali pred Božjim obećanjem (Abraham) nije nevjeran dvoumio,

nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu”

(Rimljanima 4, 20).

“Moraš imati vjere” kažu ljudi. Ali što to znači? Je li svaka vjera dobra vjera? “Vjeruj u sebe i u sve ono što je u tebi”, napisa, prije 100 godina, jedan pozitivni mislitelj. “Spoznaj da postoji nešto u tebi što je veće od bilo koje prepreke.” Ma koliko god to lijepo zvučalo, sve se to razbije u komadiće kada se sudari sa realnošću života. Mi trebamo vjeru u nešto veće nego što smo to mi.

Bog je obećao Abramu da će imati brojno potomstvo, brojno koliko je zvijezda na nebu (Postanak 15, 4-5), a ovaj se je suočio s velikom preprekom – bio je star i bez djece. Kada su se on i Sara umorili čekajući Boga da ispuni svoje obećanje, pokušali su savladati sami tu prepreku. Rezultat je bio razbijena obitelj i puno nepotrebnih razmirica (Postanak 16 i 21, 8-21).

Ništa od onoga što je Abraham učinio po svoju nije uspjelo. Ali u konačnici postao je poznat kao čovjek ogromne vjere. Pavao piše o njemu, “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih po onom što je rečeno:

Toliko će biti tvoje potomstvo.” (Rimljanima 4, 18). Ova vjera, kaže Pavao, “Zato mu se i uračuna u pravednost.” (22)

Abrahamova vjera bila je u nekoga tko je bio daleko veći od njega samoga – jednog i jedinog Boga. Objekt naše vjere ćini svu razliku.

Gospodine, želim snažnu vjeru u Tebe, ne samo vjeru u sebe ili u moje sposobnosti ili one drugih ljudi. Ja sam ništa bez Tebe.