Kruh naš svagdašnji 24 05 2017

 

Svi mi tražimo Boga.

Čitav svoj život tragamo za njim.

Ponekad nismo ni svjesni svoje potrage.

Često ga ne vidimo, iako nam zna biti jako blizu.

 

Jesu li naša srca otvrdnula ili nemamo vremena sjesti na klupu u parku?

 

Bijaše jednom jedan dječak i on odluči pronaći Boga.

Promisli kako će mu za to trebati poprilično vremena, pa on lijepo pripremi sebi ručak. Zapakira dvije čokolade, nekoliko voćnih sokova.

 

I krene svojim putem.

Tražiti Boga.

 

Hodajući dođe do obližnjeg parka i već umoran sjede na klupu pored starice koja je hranila golubove.

I on počne hraniti ptice.

No ubrzo ogladni, pa izvadi jednu čokoladu i stade jesti.

Primjeti kako ga starica gleda, pa joj ponudi čokoladu.

Ona prihavti i nasmješi mu se.

 

Dječak pomisli kako ona ima najljepši osmjeh kojeg je ikada vidio.

Zatim joj ponudi voćni sok kako bi još jednom mogao vidjeti njezin osmjeh.

 

Proveli su čitavo poslijepodne sjedeći na klupi, jedući čokoladu i pijući voćne sokove.

 

Počelo se mračiti i dječak pomisli kako bi trebao poći kući, ali prije nego što je krenuo, on zagrli staricu. Starica se nasmiješi dječaku i dječak pomisli da je ovaj osmjeh najljepši od svih osmijeha.

 

Kada je dječak došao kući, sjede za obiteljski stol.

Bio je sretan, ali je bio tih.

Njegova majka to primjeti.

Upita ga: „Što si činio danas, sine?“

 

Dječak joj odgovori:

Pojeo sam ručak u parku s Bogom i imao je najljepši osmjeh kojeg sam ikad vidio.“

 

U međuvremenu, starica se je vratila svojoj kući i njezin sin primijeti da je jako sretna, ali neobično tiha.

 

Upita je: „Što si činila danas, majko?“

Starica mu odgovori:

Provela sam dan jedući čokoladu i pijući voćni sok s Bogom. I znaš što? Puno je mlađi nego što sam ga zamišljala.“

 

 

Share the Post