“Mili su Gospodinu oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu.”

(Psalam 147, 11)

Tijekom dva sata vožnje, u povratku s vjenčanja jednog člana naše obitelji, moja majka me upita po treći put što ima novog kod mene na poslu. I ja još jednom ponovim neke pojedinosti kao da joj govorim po prvi put, pitajući se što bi moglo moje riječi učiniti vrijednima pamćenja za moju majku. Moja majka boluje od Alzheimera, bolesti koja progresivno uništava pamćenje i koja je u stanju utjecati na ponašanje, te u konačnici bolesniku oduzeti i sposobnost govora – i još više toga.

Tužna sam zbog majčine bolesti ali sam i zahvalna Bogu što je ona još uvijek ovdje i što provodimo vrijeme zajedno – pa čak i razgovarajući. Uzbudi me svaki put kada je odem vidjeti i kada je obasja radost i kada usklikne: “Alyson, koje ugodno iznenađenje!”.

Uživamo, i ona i ja, u našim susretima, pa čak i u tišinama kada njoj ponestane riječi, jer i tada nas dvije razgovaramo međusobno.

Ovo je možda mala slika našeg odnosa s Bogom.

Sveto pismo nam govori: “Mili su Gospodinu oni koji se njega boje, koji se uzdaju u dobrotu njegovu.” (Psalam 147, 11). Bog poziva one koji vjeruju u Isusa kao spasitelja djece Božje (Ivan 1, 12).

Pa makar mi neprestano ponavljali neke svoje molbe i makar nam ponestalo riječi, On je strpljiv s nama, zato jer je naša veza s njim temeljena na Njegovoj ljubavi prema nama. On je sretan kada mi s Njim razgovaramo u molitvi – pa čak i kada nam riječi ponestane.

Dragi moj Bože, ushićeni smo što Ti želiš imati vezu s nama! Hvala Ti za prigodu u kojoj možemo o tebi učiti kroz Sveto pismo i što možemo razgovarati s Tobom u molitvi.

Bog se raduje kada nas čuje!