»Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
(Matej 5,48)
Godinama sam Besjedu na Gori (Matej 5-7) držao obrascem za ljudsko ponašanje, za standard kojeg nitko nije u stanju dosegnuti.
Kako sam samo mogao propustiti vidjeti njezin pravi smisao? Isus je izgovorio te riječi ne da bi nas frustrirao, nego da bi nam rekao kakav je Bog.
Zašto bismo voljeli svoje neprijatelje?
Zato što naš milosrdni Otac čini da Njegovo sunce izlazi i nad zlima i nad dobrima.
Zašto zgrtati sebi blago na nebu?
Zato što tamo živi naš Otac koji će nas obilato nagraditi.
Zašto živjeti bez straha i brige?
Zato što je taj isti Bog, koji odijeva ljiljane i poljsku travu, obećao brinuti se o nama.
Zašto moliti?
Ako neki zemaljski otac daje svojem sinu kruh ili ribu, koliko će samo Otac nebeski dati dobrih darova onima koji ih zatraže?
Isus nam je dao Besjedu na Gori ne samo kako bi objasnio Božji ideal, za kojim nikada ne bismo smjeli prestati težiti, nego također kako bi nam pokazao da u ovom životu nitko od nas ne će dosegnuti taj ideal.
Pred Bogom, svi mi stojimo poredani, ubojice i krivokletnici, preljubnici i sladostrasnici, lopovi i izdajnici. Svi smo očajni, i to je jedino odgovarajuće stanje čovjeka koji želi upoznati Boga. Otpali od apsolutnog ideala, mi nemamo kamo se smjestiti nego u sigurnosnu mrežu apsolutne milosti.
Dragi Gospodine, ja sam grešnik i trebam Tvoj oprost. Vjerujem da si Ti umro na križu kako bi platio kaznu za moje grijehe. Ti si učinio ono što ja nisam mogao sam učiniti i u poniznosti ja prihvaćam Tvoj dar milosti. Pomozi mi živjeti život koji će biti na Tvoje zadovoljstvo.
Samo Bog može preobraziti grešnu dušu u remekdjelo milosti.