Djeca se vole ljuljati.
Ništa nije ni blizu tome. 
Drveća se okreću, stomak hoće u grlo da skoči. 
Ahh, ljuljanje…

Kao dijete, vjerovao sam nekim ljudima da mogu gurati moju ljuljačku. Mogli su me okretati, gurati me, zaustavljati me… ja sam to volio!

Ali da stranac gura moju ljuljačku? Nije bilo šanse.

Sjećate li se kada je Isus umirio oluju? 
Bilo je dovoljno zastrašujuće da do kosti prepadne dvanaestoricu apostola.
I potrčaše oni probuditi Isusa.

Potrčaše učiniti … što? 
Isus je … spavao?

Pa kako je mogao spavati za vrijeme oluje?

Jednostavno.

On je znao tko gura ljuljačku.

Mi živimo u svijetu osobnih oluja; napukli brakovi, slomljena srca, samotne večeri.

Tko gura tvoju ljuljačku?

U pravim rukama vi možete pronaći mir, čak i u oluji.