“Evo Sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio da donosi pravo narodima. On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu, ne sustaje i ne malakše dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za njegovim naukom.”

(Izaija 42,1-4)

Istinom i pravdom može se rukovati kao pneumatskom bušilicom; one mogu doći s takvom snagom da se čak i oni, koji su možebitni uživatelji ovih stvarnosti, osjete uništenima, našavši se na njihovom putu. Ali ovaj opis Sluge Božjega jasno nam pokazuje, da i ako će Božji Pomazanik uistinu donijeti u ovaj svijet ove stvarnosti, on to ne će učiniti na teret slomljenih.

Jednako je istinito, danas kao što je to bilo u Izaijine dane, da u svijetu postoji mnogo ljudi koji vise o tankoj niti: može to biti nit vjere, nit krhkog zdravlja ili nit nadanja. Ti ljudi su “napuknuta trska”, polomljena u različitim okolnostima kada su pokušali ostati vjerni Bogu, u tom svom polomljenom svijetu. Božji Izabranik je baš za te ljude: za one koji znaju što znači tugovati, gladovati, žeđati i strpljivo čekati.

Prema tome, Isus, taj “izabranik”, kojeg Izaija prorokuje, ne uskraćuje svoju moć ili sućut onima koji su polomljeni u tijelu i u duhu. Umjesto toga, on ih iscijeljuje. On je donio – i još uvijek donosi – pravdu onima koji su marginalizirani i prezreni od strane ovoga svijeta.

Isuse, ponekad se osjećam kao napuknuta trska. Hvala ti što izlijevaš svoje suosjećanje i svoju milost i svoju iscijeliteljsku moć za svakog od nas.

Amen.