1930. godine mladi putnik istraživao je Francuske Alpe.
Naiđe na ogromnu pustaru. Na potpuno gol komad zemlje. Bilo je to jedno od onih mjesta od kojih jedva čekate pobjeći. I onda, odjednom, mladi putnik stade kao gromom pogođen. Usred te pustopoljine stajao je pogrbljen starac. Na leđima je imao vreću punu žireva, a u ruci je držao dugačku željeznu šipku.
Čovjek je željeznom šipkom bušio rupe u zemlji. Tada bi iz vreće uzeo žir i stavio ga u rupu.
Starac reče mladom putniku: „Posadio sam preko 100.000 žireva. Možda će desetina od njih izrasti.“
Starcu su umrli supruga i sin jedinac i on je izabrao ovako provesti svoje zadnje godine života.
„Želim učiniti nešto korisno.“, rekao je.
|
25 godina kasnije, sad već ne-tako-mlad putnik vrati se na to isto područje. Ono što je ugledao zapanjilo ga je. Nije mogao vjerovati svojim očima. Zemlja je bila pokrivena predivnom šumom 5 kilometara širokom i 10 kilometara dugom. Ptice su pjevale, životinje su se igrale, a divlje cvijeće predivno je mirisalo. Putnik stade prisjećajući se pustare koja je tu jednom bila. Sada je tu bila predivna hrastova šuma … … i to samo zato što je – NEKOME BILO STALO. |