(Ivan 6,41-51)

„Ne moli za kišu ako ćeš prigovarati zbog blata.“

 „A, to ti ništa ne valja.“

„A, kako bi ti to napravio?“

„A, pojma nemam. Ali znam da ti to ništa ne valja.“

Ovaj dijalog ste čuli bezbroj puta.

Možda ste u jednom takvom i sudjelovali.

Bilo kao onaj koji prigovara ili onaj koji sve to strpljivo podnosi.

Jesmo li mi ljudi kronična zanovijetala?

Je li nama najvažnije žaliti se, grintati, brontulavati, mrmljati, ronjati, gunđati, ronzati, zamjerati, žugati, kenjkati, u biti – prigovarati?

Zar mi uistinu nalazimo zadovoljstvo u svim tim negativnim emocijama, kada ih tako rado „dijelimo“ s drugima?

Jesmo li postali žrtve vlastitih negativnih razmišljanja i je li danas na sceni prije svega „duhovna recesija“, dok su ekonomska, a onda i ona financijska recesija samo logična posljedica našeg duhovnog stanja?

Kamo god otišli čini nam se da se svatko na svakoga i na sve žali. Prigovori su najomiljenija tema naših razgovora. A nema ničeg goreg za naše dobro raspoloženje, a onda posljedično i za naše mentalno zdravlje, od neprestanog prigovaranja.

U filmu „Groundhog Day“ sarkastični prognostičar vremena živi životom apsolutnog nezadovoljnika. On se na sve žali. Na sve ima prigovor. I zato mora svoj život živjeti iz početka, mora ponovno proživljavati jedan te isti  dan, sve dok ga ne proživi onako kako bi to trebalo. Konačno otkrije tajnu – mora služiti. Kada počne pomagati drugima oko sebe, umjesto da im neprestano prigovara, on dobiva novi dan za život.

Kolikima od nas bi jedna takva lekcija dobro došla?

Svi bi mi u svojim domovima, na jako uočljivom mjestu, trebali držati uokviren tekst iz poslanice Filipljanima: „Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja.“ (2,14)

E, ali nama to ne pada na pamet.

Jednom zgodom kada je Charles Dickens posjetio SAD održao je nekoliko predavanja. Na jednom od njih je rekao da Amerikanci ne bi trebali imati jedan Dan zahvalnosti, nego 364 Dana zahvalnosti. Onaj jedan preostali dan bio bi dan za prigovore, a ona 364 za hvalu Bogu.

Mi nemamo Dan zahvalnosti, ali ostvarivši slobodu (?) nismo ga ni pokušali ustanoviti. Tu smo barem dosljedni, jer smo i svoje nacionalne blagdane toliko podcijenili da nitko više ni o čemu pojma nema.

Dakle, činimo sve obrnuto.

Žalimo se svih 365 dana u godini.

Stalno na sve oko sebe prigovaramo.

I u čemu je problem? Zašto prigovaramo?

Problem je u našim očekivanjima. U očekivanjima koja neprestano potiče ova naša potrošačka kultura. Pomoću medija stvara se kod čovjeka neutaživa glad prema „još“ i „više“. Kako je u cijelosti zadovoljen kupac nepoželjna kategorija, industrija oglašavanja čini sve kako bi mi bili neprestano nezadovoljni ostvarenim.

Tako frustrirani, razočarani i nesretni težimo neprestano za novim „čudima“, a svoje nezadovoljstvo izražavamo neprestanim prigovorima. I to je taj „perpetuum mobile“u kojemu samo prigovor uvijek stalan jest.

Današnje čitanje započinje prizorom u kojem Isus govori Židovima neka ne mrmljaju među sobom. Neka ne prigovaraju onome što je on rekao i uspoređuje njihove očeve koji su u pustinji jeli manu i pomrli i sebe „kruh živi“ koji jamči život vječni.

Ali Židovi su prigovarali od dana kada su bili izbavljeni iz Egipatskog ropstva. Njihovo prigovaranje Mojsiju i Aaronu (Izlazak 16,3) eskaliralo je u svađu. U biti oni su prigovarali Bogu, a svađali su se s Mojsijem, jer im je on bio vođa.

„Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: “Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?”

(Izlazak 17,3)

Ljudi su se čak počeli pitati je li Bog uistinu s njima.

“Je li Jahve među nama ili nije?” (Izlazak 17,7)

Ako smo pošteni priznati ćemo da se i mi tako često žalimo kada Bog ne djeluje onako kako bismo mi to željeli. Optužujemo ga „što ga nema“ ili prigovaramo „da ga nije briga“.

Ali kada naše srce vodi računa najprije o Bogu, a ne stavlja sebe na prvo mjesto, onda smo mi strpljivi i vjerujemo Bogu (a ne svijetu) da ćemo dobiti sve ono što nam je najpotrebnije. I onda ne prigovaramo, jer znamo tko o nama vodi računa.

Arthur Robert Ashe, Jr. (1943–1993), teniska super zvijezda 70-tih, umro je, u 49 godini života, od AIDS-a, kojeg je dobio prigodom transfuzije krvi tijekom operacije srca.

Ashe je mogao postati ogorčen čovjek, mogao je prigovarati Bogu, a sve na račun svoje teške bolesti. On to nije učinio.

Govorio je: „Ako pitam „Zašto ja?“ kada su po srijedi moje nevolje, onda bih trebao pitati „Zašto ja?“ kada su u pitanju i moji blagoslovi. Zašto sam osvojio Wimbledon? Zašto sam oženio predivnu ženu i zašto imam predivnu djecu?“

U konačnici sve se svodi na nekoliko temeljnih pitanja – Jesmo li mi ljudi stvoreni kako bismo imali na ovome svijetu što više „kruha i igara“ ili živimo kako bismo jeli „kruh živi“ i živjeli uvijeke? I kome dajemo svoje povjerenje kada je u pitanju naš život, ovaj zemaljski i onaj vječni?

Ako želimo savladati naviku prigovaranja, zbrajajmo svoje blagoslove.

Neki ljudi provedu, nažalost, čitav svoj život neprestano ispunjavajući knjigu prigovora.

“Najgora stvar koju možete napraviti jest prigovarati.

Ne prigovarajte – prosvjedujte!

Ako nešto ne volite – mijenjajte.

Ne prigovarajte!“