„Kada si dragocjen Bogu,

onda postaješ važan sotoni.“

(Ron Hall)

Susrela se dvojica nakon smrti. Jedan je vječnost provodio u raju, a drugi u paklu. Ovaj iz raja, onako kao usput, požali se kako je u raju sve idealno, ali pomalo i dosadno, bez uzbuđenja. Upita poznanika kako je u paklu. Ovaj, i ne baš nešto uznemiren, reče kako je osuđen vječno ležati na dasci prepunoj oštrih čavala, a k tomu jedan moćni valjak prelazi preko njega. Zgrozi se onaj prvi, ali ga ovaj iz pakla stade umirivati, te mu reče: „Nije to baš tako strašno kako ti se čini. Paklom ti upravljaju komunisti, poslušnici sotone, pa znaš kako to kod njih funkcionira, jedan dan je nestašica dasaka, drugi dan čavala, treći dan nema goriva za valjak, a i kad se dogodi da svega ima, onda ti je vozač valjka na bolovanju.“

Danas se pakao i sotona još jedino spominju u vicevima. Malo gdje će netko spomenuti „oca laži“ (Iv 8, 44), jer laž je danas postala službena istina ovoga svijeta i sotona je postigla svoj cilj. Rijetko tko danas o sotoni govori kao o stvarnosti. U psovkama se koristi na bezbroj načina, tu i tamo u vicevima, ali ni svećenici o njoj previše ne govore. Poricanje sotone uglavnom se svodi na dvije teze. Prva tvrdi da je sotona isključivo personifikacija zla i da sotona nije biće ni duh koji postoji kao neovisan, a druga teza svako spominjanje sotone jednostavno ismijava.

Kao da ne postoji. A postoji. I te kako postoji.

Četvrti lateranski sabor (1215.) donio je definiciju vjere o anđelima i demonima: „Đavao i drugi zli duhovi stvoreni su od Boga naravno dobri, ali su sami po sebi postali zli. A čovjek je sagriješio poticajem đavla.“ Ovim je utvrđena vjera Crkve u postojanje demona.

Kako je vrijeme odmicalo ovaj svijet (pod vlašću „princa tame“) nas je uvjerio kako sotona ne postoji. Ni sotona, ni vrag, ni đavao, ni Belzebub, ni Lucifer… sve se je transferiralo u sferu fantazije starih žena, u praznovjerje neškolovanih, u zatucanost primitivnih, pa vi priznajte ako imate hrabrosti, danas u doba kada čovjek živi iluziju svoje „božanske“ svemoći, da vjerujete u postojanje nekakvih zloduha i poglavito (molim vas) – sotone?!

Talijanski egzorcist i svećenik Gabriele Amorth u svojoj knjizi kaže:

„Uviđajući diferencijaciju demonskih imena i karaktera, u jednom od egzorcizama koji sam vršio, prisiljeni demon je rekao svoje ime : Lucifer! Upitao sam: “Ako si ti Lucifer, tko je onda Sotona“? Slijedio je odgovor: “On je moj brat stariji po časti“! „

Preozbiljna je ovo tema. Sve što ugrožava našu dušu preozbiljno je. Tko god poriče postojanje sotone taj također poriče postojanje grijeha i taj nije u stanju razumjeti Krista i njegovo poslanje, a to znači da u konačnici postaje rob sotone.

U čitanju iz Evanđelja po Marku (3, 20-35) Isus sotonu uspoređuje s „jakim“, koji je svoju kuću ispunio plijenom kojeg se nikako ne želi odreći. Biblija u cijelosti, od knjige Postanka pa do Otkrivenja, govori o sotoni kao o činjenici, kao o palom anđelu koji se je okrenuo zlu i o tome da njegova moć predstavlja stvarnu opasnost za naše duše.

„Mi živimo na teritoriju kojeg je okupirao neprijatelj, a ne na neutralnom ozemlju. Sve dok ne uložimo maksimum truda u naviještanju Evanđelja našim gradom, sotona može doći čak i u crkvu i govoriti nam. Kada se pojave znakovi našeg zajedništva u Kristu, tu u sredini gdje je zlo zavladalo, zvijer se probudi. Stroj njegovog buldožera zaurla.“ (Henry K. Yordon, „Moja vizija novog Jeruzalema“)

Suvremeni čovjek često se pita kada će konačno zavladati malo mira na ovoj napaćenoj zemlji, jer tek što se jedno krizno žarište koliko toliko primiri, drugo se već razbukta. Dokle? Do kada?

Mi kršćani ne bi trebali imati problem s tim odgovorom. Sve dok se Isus drugi put ne pojavi među nama, nikada ne će biti mira na zemlji i čovječanstvo nikada ne će biti u stanju u cijelosti razriješiti probleme koji ga danas opsjedaju.

Pohlepa, sebičnost, oholost, izrabljivanje slabijih, zločini, ratovi, razvaljeni brakovi, pobačaj, eutanazija, blud, različite ovisnosti… nema kraja nevoljama koje su oko nas i koje su u nama.

Sve dok ne shvatimo da je korijen svih ovih zala demonski jaki vjetrovi zla uznemiravati će naše duše. Sve dok ne shvatimo protiv koga nam se je boriti mi ćemo biti – plijen jakoga.

Sjetimo se riječi Svetoga Pavla u poslanici Efežanima (6, 12): „Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“

Duhovi mržnje, ljubomore, pohlepe za novcem, moći i slavom, duhovi vračanja, beznađa i mržnje neobuzdano jure unaokolo i iz dana u dan kontroliraju sve veće predjele svijeta.

Sve dok ne počnemo ratovati protiv njih i sve dok ne poradimo na uspostavi Kraljevstva Božjeg, Isus se ne će vratiti. Spašavanje duša koje je sotona osvojila svojim lažima od presudne je važnosti, jer je uvertira drugog Adventa.

Puno je zornih primjera koji potvrđuju djelovanje sotone, danas, među nama, u našem okruženju. Politika, gospodarstvo, mediji, kultura, zabava… sve je to pod bilo izravnim, bilo posrednim utjecajem zla. Apsurdno je pitati se „zašto nam je kako nam je“ kada smo dopustili „ocu laži“ da nam određuje što je istina i da nam propisuje kojim nam je putem ići.

Sotonin prioritetni cilj svakako je odvojiti nas od Isusa Krista i uništiti našu vjeru u njega. Ako smo uvučeni u hedonizam, ako živimo u svijetu ugode, ako živimo samo za sebe, ako smo zadovoljni svojim životom i ako smo „zaključili“ da nama Bog ne treba, onda to znači da smo izgubili svoju vjeru u Krista i sotona je pridobila još jednu dušu.

Ako smo, pak, slomljeni, razočarani, ako nas je očaj savladao, ako žeđamo za Božjim milosrđem, a izgubili smo svaku nadu, opet gubimo vjeru u Krista i sotona je opet na dobitku. Kada sumnja nasrne na vas, kada gorčina ispuni vaše srce, shvatite da se to đavao igra s vama. On pokušava uzdrmati vašu vjeru. I odvojiti vas od Krista.

Opijeni iluzijama i lažima ovoga svijeta, ošamućeni i anestezirani, mi smo spustili gard i poput grogiranog boksača čekamo protivnikov završni udarac.

I sada dolazimo do trenutka kada Isus kaže: „Nitko ne može provaliti u kuću jakoga ući i oteti mu imanje, ako nije najprije svezao jakoga. Tek tada može oplijeniti njegovu kuću.“ (Mk 3, 27)

Mi moramo shvatiti da nismo dovoljno jaki da bi se sami suprostavili sotoni. Postoji dobar razlog zašto Isus sotonu naziva „jakim“. Sotona je impresivan neprijatelj, koji je smrtno zainteresiran za naše duše.

Jedini koji je u stanju svezati jakoga, ući u „njegovu kuću“ (svijet) i oteti mu „imanje“ (naše duše) jest Isus Krist. I Isus je to i učinio.

Isus je „zavezao jakoga“, ušao je u „njegovu kuću“ i oplijenio je. Isus Krist drži ključeve Smrti i Pakla. Isus je oplijenio sotonu do gola. To znači da ma koliko naš neprijatelj pokušavao on nije u stanju nadvladati nas, sve dok je naša istina Kristova Istina i sve dok smo na Kristovom Putu.

„Ako čovjek detronizira Boga u svom srcu,

sotona se mora uzdići na Njegov položaj.“

(Stephen King, Salem’s Lot)