(Matej 16, 21-27)

Jeste li ikada „zeznuli“ stvar?

Došli ste do samoga kraja i onda ste uprskali?

Šimun Petar je „prošle nedjelje“ imao prigodu odgovarati Isusu na pitanja.

I za svoj odgovor je bio pohvaljen.

Javno. Pred svima.

Danas slijedi nastavak te scene.

Nastavak u kojem je Petar “uprskao” stvar.

Isus je počeo učenicima objašnjavati da mora otići u Jeruzalem i tamo puno toga istrpjeti, da će biti ubijen i da će treći dan uskrsnuti. Šimun Petar, osokoljen pohvalama, odvosi Isusa sa strane i stane ga koriti i nagovarati.

Možete li zamisliti da netko kori Mesiju? Sina Boga živoga?

Pa sam Petra je Isusa proglasio Mesijom. A sada ga kori. I odvraća.

I tada Isus, kao rijetko kada, nekome uzvraća strahovito teškim riječima.

Kakav je samo to preokret.

Samo četiri stiha su bila potrebna od kako je Šimun postao „stijena“ na kojoj će Krist izgraditi crkvu svoju, do toga da postane „sotona“, onaj koji kuša, koji u napast dovodi Krista kako bi ovaj izbjegao križ.

U jednom trenu Petar proglašava Krista Mesijom, a odmah nakon toga govori mu kako će obavljati ono za što je poslan na zemlju.

U jednom trenu Petar će u Getsemaniju braniti Krista mačem, od onih koji su ga došli uhititi, a odmah nakon toga, pred palačom gdje su Isusa sudili, odreći će ga se tvrdeći da on ne poznaje toga čovjeka.

U jednom trenu Petar se krije dok Isusa razapinju, a u drugom ponosno navješta Kristovu poruku tisućama na dan Pedesetnice.

Eto to je Šimun Petar.

Ali zapamtimo jednu životnu činjenicu.

Šimun Petar – to smo mi. Mi smo – Šimun Petar.

Ja sam Šimun Petar!

Tako se je lako poistovjetititi sa Šimunom Petrom.

On se je kasnije sigurno, promislivši, pokajao što je Isusa išao odvraćati od puta u Jeruzalem, ali svi mi izgovaramo gluposti i budalaštine s vremena na vrijeme.

Takvi smo mi ljudi. Ne znamo se na vrijeme „ugristi za jezik“.

Istina je da je Petar korio Isusa i odgovarao ga, ali je također i istina da je Petar ljubio Isusa. Nije želio da Isus pati i da umre. Nu, nešto drugo je mučilo Petra. Kako to mogu Mesiju ubiti? To nije imalo smisla. Petar jest bio nagao i nepromišljen, pa čak, rekli bismo, i drzak ali je bio pošten i otvoren. I ovaj put je Petar, najvjerojatnije, samo naglas govorio ono što su drugi učenici mislili.

Ako smo pošteni, u svezi današnjeg čitanja, onda moramo priznati da je puno toga u svezi naše vjere što bi nas trebalo brinuti. Ako to nije točno zašto onda mi ne okrenemo ovaj svijet naopako, a sve temeljem Evanđelja i svoje vjere?

Zašto smo tako anemični u svom svjedočenju Krista?

Zašto?

Zato jer smo isti kao Šimun Petar prije nego što se je suočio s uskrslim Kristom.

Ponekad smo gore, a ponekad dolje.

Ponekad smo u svojim stavovima uvjereni i čvrsti, a ponekad smo slabi i zbunjeni.

Ponekad smo vojnici Kristovi, a ponekad smo dezerteri.

Hvala Bogu na njegovoj milosti, jer nitko od nas ne zaslužuje spasenje.

Nakon što je, rekli bismo mi, „oprao“ Petra, Isus navodi ono sa čime će se suočiti oni koji svoje živote u cijelosti posvete Kristu. Isus kaže da ako ga želimo slijediti da onda moramo uzeti svoj križ.

Jedna je crkva u SAD željela povećati broj vjernika na svojem bogoslužju, pa su angažirali jaku marketinšku agenciju neka ona prouči njihovu situaciju i neka im predloži rješenje. Agencija je obavila istraživanje i predložila je da se iz crkve odstrane svi križevi, jer navodno šalju negativnu poruku mogućim mlađim vjernicima.

Da mnogi vjeru uzimaju parcijalno.

Krista da.

Križ ne.

Ali to je nemoguće.

Da, ovaj nas svijet nagovara na život bez križa, a Krist nas poziva da ako želimo ići za njim da je to bez križa nemoguće.

Koga ćemo poslušati?

Jedan je svećenik dugi niz godina svoga života proveo u misijama. Posjeti ga prijatelj i spoznavši u kojim uvjetima živi reče mu: „Zašto ne napustiš tu službu prije nego te njezina težina do kraja ne slomije? Zašto ne odustaneš?“

Misionar mu odgovori: „Ima dana kada bih uistinu najradije baš to i učinio. Sve napustio. Ali onaj čudan i drag čovjek na križu ne želi me pustiti.“