Gostujući autor
Zadnjih se dana sve više u pravovjernim katoličkim virtualnim krugovima govori o šutnji različitih kleričkih slojeva Crkve po pitanju obrane tradicionalnog katoličkog moralnog nauka o obitelji. Od jedne Sinode o obitelji do druge, u rasponu od godinu dana trebali bismo očekivati da će katolički kler gorjeti strastvenom obranom evanđeoskih istina te istu iskru prenositi na vjernike.
No, to je čista iluzija.
Osim očito nevelike grupe još uvijek vjernih pripadnika klera, okupljenog oko pet kardinala izgubljene knjige, kardinala Pella, kazahstanskog pomoćnog biskupa Schneidera te stamenih Afrikanaca i Poljaka, čini se da jedino laici shvaćaju ozbiljnost promjena koje želi nametnuti mainstream antikatolički pokret u Crkvi. Ako se pripadnici klera i ne slažu s tim promjenama, više od svih njihovih riječi vapije u Nebo šutnja običnih svećenika, redovnika, biskupa, kardinala…
Ovdje bih se koncentrirala na samo jedan primjer. On nije nikakva značajna akcija u Crkvi koja će mijenjati njenu povijest, ali može dobro poslužiti kao ilustracija povijesnih previranja: filialappeal.org odnosno Filial appeal to His Holiness Pope Francis on the future of the family.
Čitatelji ovog bloga možda su i sami potpisali ovu on-line peticiju. Za one koji nisu upoznati: sadržaj stranice je on-line peticija kojom se moli papu Franju da potvrdi katolički nauk o primanju pričesti za razvedene i civilno vjenčane katolike te katolički nauk o homoseksualnosti.
Potpisi će se dostaviti papi Franji uoči nove Sinode o obitelji. Namjera peticije je dobra: učinimo što možemo, svaki sa svoje strane. Peticija je možda naivna, jer malo tko vjeruje da papu Franju zanima što misli njegovo stado, pogotovo ako to stado ima drugačije mišljenje, a još manje vjeruje da će ovi potpisi utjecati na njega. No, svakoga od nas ova priča može potaknuti barem da razmislimo o tome jesmo li ozbiljni katolici ili ne.
Ono što je meni intrigantno jest odaziv katolika na jednu on-line peticiju koju može potpisati bilo tko na svijetu u bilo kojem trenutku.
Stranicu nije pokrenula neka biskupska konferencija, katolički teološki fakultet, red, institut posvećenog života ili bilo kakva klerička struktura, što bi bilo posve logično.
Pokrenuli su je laici i pro-life udruge.
Sa stranice se ne može očitati točan datum njenog pokretanja. Ja sam za nju putem blogova saznala krajem siječnja, kada je broj prikupljenih potpisa brojao 40 000. Danas, nakon punih 5 tjedana, prikupljeno je tek nešto više od 120 000 potpisa diljem svijeta, premda je peticija u međuvremenu postala dostupna na 10 jezika. Sto dvadeset tisuća potpisa od milijarde i 200 milijuna katolika na svijetu.
Wow.
Ova bijedna brojka mnogo govori o interesu vjernika, možda i o njihovom mogućem strahu, ali najviše o temeljitoj medijskoj blokadi ove peticije od strane službenih katoličkih web-stranica i portala.
Mnogi vjernici su vjernici od ovoga svijeta. Mnoge vjernike naprosto ne zanima ova tema. Mnogi koje zanima – nemaju pristup internetu. Nekima koje tema zanima i imaju pristup internetu – odbojno je ikakvo potpisivanje peticija. Bezbroj je razloga zašto je broj potpisa tako neznatan. Ipak, još zainteresiranih bi moralo biti, ali je upitno mogu li doći do informacije.
Nisam istraživala promiču li službeni katolički portali i siteovi ovu kampanju, no da ih ima izvan tradicionalističkih i pro-life krugova – brojčani rezultati vjerojatno bi bili drugačiji. Primjera radi, nisam primijetila da je na hrvatskoj katoličkoj virtualnoj sceni neki istaknutiji katolički portal ili stranica nekog reda barem na počecima prikupljanja potpisa objavio/la makar jednodnevnu obavijest sa linkom, a kamoli trajniju reklamu na banner.
U službenim katoličkim medijima to bi se shvatilo kao opozicija i kritiziranje pape Franje, jer se papi Franji može poslati pismo bilo kojeg sadržaja, ali ne i onog u kojem ga se moli da izvrši svoju stalešku dužnost.
Službeni katolički mediji kalkuliraju: načelno su pravovjerni, ali su u stvarnosti neutralni (a može li se ovdje uopće biti neutralan?) jer se boje zamjeranja te čekaju da se stvari iskristaliziraju. Na taj način i oni stvaraju javno mišljenje koje više ne izgara za istinom, već je razumno, odmjereno i – mlako.
Bloggeri su druga stvarnost; blog predstavlja virtualni underground s posve drugačijim, neovisnim načinom funkcioniranja, pa se i za ovu peticiju uglavnom moglo saznati preko blogova. (Ipak, nedavna događanja s kanadskim bloggerom i vatikanskim dužnosnikom čak su i ovdje dovela u pitanje slobodu izražavanja drugačijeg mišljenja od partijskog.)
Uz to, ne vjerujem da na svijetu ima samo 120 000 katolika koji bi se „odvažili“ staviti svoje ime i prezime na nešto toliko virtualno i neuhvatljivo poput on-line peticije. Velike li hrabrosti staviti svoj potpis – ravna je ulasku prvih mučenika u rimsku arenu. Barem nama laicima nitko ne može uskratiti pristup sakramentima ili nas ekskomunicirati zbog nebitne on-line peticije. No, osim o osobnim nepravovjernim stavovima mnogih osoba posvećenog života, ova peticija podosta govori i o ozračju dezorijentiranosti, straha i karijerizma u kojem živi katolički kler.
Pogledajmo popis katoličkih celebrityja koji su potpisali peticiju i čiji bi potpisi peticiji trebali osigurati nužnu vjerodostojnost. Uz ime svake osobe navedena je njena titula i društvena funkcija.
Prvo eliminirajmo sve one knezove, grofove i barune uz čije ime ne stoji da su istaknuti članovi neke katoličke udruge ili institucije: po čemu su oni zaslužniji za Crkvu od Vas ili Vaše bake? Osobno mi se čini da ovo samo ruši dignitet peticije te prosječnog vjernika odbija od stavljanja svog potpisa.
Drugo, eliminirajmo čelnike pro-life, tradicionalističkih i općenito pravovjernih organizacija i časopisa: od njih se očekuje potpis i sramotno je ako ga nema. Među imenima se naiđe na ponekog pisca ili novinara, istaknutog katoličkog intelektualca ili sveučilišnog profesora, ponekog političara ili suca i – bingo! – došli smo do katoličkog klera. Bit ću sitničava, no podaci su doista zanimljivi, a ova burovita zimska večer duga.
Za početak pretpostavimo da su podaci nepotpuni jer se popis nadograđuje ili se mnogi pripadnici klera nisu potpisali kao pripadnici klera, već samo građanskim imenom i prezimenom. Ipak, promatrati možemo samo javno dostupne podatke.
Prvo možemo prebrojati djelatne kardinale i biskupe: dva kardinala (R. L. Burke i J. A. Medina Estévez), dva nadbiskupa (lihtenštajnski i brazilski), te pet pomoćnih i vojnih biskupa (drugim riječima: pet biskupa bez ikakva utjecaja).
Potpisanih umirovljenih nadbiskupa i biskupa – dakle, neutjecajnih biskupa kojima se ništa ne može dogoditi – također je pet.
Ostalih pripadnika klera (monsinjori, kanonici, svećenici, redovnici i đakoni) je 21.
Da se tu ne radi samo o „funkcionerima“ koji su sveučilišni profesori na nekom teološkom visokom učilištu ili o ponekom važnijem pripadniku nekog reda, svjedoči skroman navod „parish priest“ uz nekolicinu njih.
Ukupna brojka do danas potpisanih pripadnika klera – od najnižeg do najvišeg ranga – u cijelom katoličkom svijetu iznosi 35! (Ponavljam: možda popis nije potpun!)
Moram priznati da sam fascinirana. U cijelom katoličkom svijetu našlo se 35 pripadnika klera koji su se usudili staviti svoj potpis na beznačajnu peticiju.
Ipak, koliko god beznačajna, ta će peticija odlučiti o njihovim budućim životima i karijerama. Potpisi vjerojatno nikada neće doći do pape Franje, ali će ih brižljivo pregledati vatikanski prelati i dužnosnici koji savjetuju i odlučuju o stvarnim potezima.
Dakle, potpisani župnici iz Rumunjske i Portugala nikada neće postati biskupi.
Sveučilišni profesori na papinskim teološkim fakultetima mogu očekivati da će ih se elegantno ukloniti sa katedri.
Biskupi neće postati nadbiskupi, a nadbiskupi kardinali.
Prije će dobiti apostolske vizitacije te bi mogli izgubiti svoje biskupije i nadbiskupije.
Potpisani jadni osnivač Franjevaca od Bezgrješne padre Manelli, te kardinali R. L. Burke i J. A. Medina Estévez ionako nemaju mnogo toga za izgubiti: može ih se samo staviti u kućni pritvor, osim padra Manellija koji je već u njemu. No, njima je uostalom svejedno za osobnu sudbinu.
O nacionalnim strukturama također bi se dalo dosta reći, ali ne bih o tome: dovoljno je samo to da među tim potpisima nema niti jednog iz Hrvatske. Više od svih drugih 120 000 potpisa, ovih 35 potpisa svjedoči da postoji 35 pripadnika klera u Katoličkoj crkvi koji su svjesni da neće izmijeniti ništa osim vlastite sudbine, ali da ih nije briga za to.
Oni svjedoče – i to je dovoljno.
Uostalom, nije li Gospodin zapovijedio: „Vaša riječ neka bude: da, da – ne, ne“?
Ohrabrio nas je riječima: „Ne boj se, stado malo. Vašem se Ocu svidjelo da vam dade Kraljevstvo“.
Ali, upitao je i: „Kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“
Čini se da Bog mijenja načine djelovanja Duha Svetoga u Crkvi: jasno je da iz velikog broja razloga u obnovi Crkve više ne možemo računati na kler, uz rijetke dostojne iznimke. Obrana i obnova katoličke vjere polazi od odluke svakog pojedinca, a konkretnu i življenu vjeru sačuvat će jednostavne obitelji, Crkve u malom. Sv. Ivan Pavao II. je naglaskom svog pontifikata na obitelj proročki pripremao Crkvu za ovu krizu. Ne smijemo zaboraviti da će nam Gospodin uvijek dati vodstvo kroz hijerarhijsku Crkvu, bez obzira na njene uspone i padove. Nećemo ostati sami.
Budimo iskreni: umorni smo od kontroverzi i skandala te tumačenja što je neki vatikanski prelat, liberalan biskup ili svećenik htio poručiti svojim postupkom ili riječima. Bilježiti i komentirati svaki papin potez – od toga da je na općoj audijenciji zagrlio dječaka u kolicima do toga da je u privatnoj audijenciji primio transseksualni par – deplasirano je.
Nismo ni papisti ni protestanti ni šizmatici. Mi smo katolici.
Praćenjem takvih uznemirujućih sadržaja samo postajemo dezorijentirani, obeshrabreni i deprimirani, pa možemo doći do zaključka da je možda bolje izbjegavati slične sadržaje nego izgubiti nutarnji mir i povjerenje.
Vjerojatno me cijela kriza u Crkvi i ne bi toliko zanimala da i sâma nisam obična mama jednog dječačića čiji roditelji žele imati još djece. Stoga se moram upitati: hoće li vjerske istine kojima ću kroz koju godinu kod kuće podučavati svog sina biti različite od onih kojima će biti izložen na službenom župskom vjeronauku? Vjerojatno hoće.
A to će među svim ostalim razlozima biti posljedica i rječite šutnje u Crkvi.
Stoga na nama roditeljima ostaje nezahvalan, ali nezaobilazan zadatak da budemo glas u pustinji.
A.
* Mogu se, a i ne moram slagati sa stajalištima gostujućih autora.
Lex
izvor: https://lexvivendi.wordpress.com