Prema R. de Matteiju, iz nove Papine pobudnice daju se izvući tri obilježja: 1. otvara vrata k pričesti rastavaljenima koji su ponovo civilno vjenčani, 2. prihvaća situacijski moral i 3. normalizira razne vrste suložništva.

“Apostolskom pobudnicom ‘Amoris laetitia’ od 8. travnja 2016., papa Franjo službeno se izjasnio o problemima bračnoga morala o kojima se diskutira već dvije godine.

Na Konzistoriju kardinala koji je trajao od 20. do 21. veljače 2014., Franjo je kard. Kasperu povjerio zadaću otvaranja rasprave o toj temi. Kasperove teze prema kojima Crkva treba promijeniti svoju bračnu praksu, činile su lajtmotiv dviju sinoda o obitelji iz 2014. i 2015., i sada tvore osnovu pobudnice pape Franje.

Tijekom ovih dviju godina, ugledni kardinali, biskupi i filozofi uključili su se u raspravu lalp bi pokazali da između nauka i prakse Crke mora postojati nutarnja povezanost. Dušobrižništvo se zapravo temelji na dogmatici i moralnom nauku. ‘Ne može biti pastorala koji je u neskladu s istinom Crkve i s njenim moralom, u suprotnosti s njenim zakonima, i koji se ne orijentira na postizanje ideala kršćanskoga života!’- primijetio je V. kard. De Paolis, CS u svom uvodnom govoru na umbrijskom crkvenom sudištu, 27. ožujka 2014. Zamisao o pastoralnoj praksi koja bi se mogla razvijati prema okolnostima, modama i strastima, prema kard. Sarahu, ‘jedan je oblik krivovjerja, opasna šizofrena patologija’ (La Stampa, 24. veljače 2015.).

U tjednima koji su prethodili postsinodalnom pismu, umnožili su se javni i privatni interventi kardinala i biskupa kod Pape, s ciljem sprječavanja promulgiranja jednog dokumenta punoga zabluda koje su otkrivali mnogobrojni amandmani, koje je na nacrt dala Kongregacija za nauk vjere. Franjo nije odstupio, nego je, kako se čini, zadnju izmjenu pobudnice, ili barem nekih ključnih odlomaka, povjerio teolozima od svoga povjerenja koji su pokušali reinterpretirati sv. Tomu Akvinskog u svjetlu hegelovske dijalektike.

Otuda je izašao dokument koji nije dvosmislen, nego jasan- u svojoj neodređenosti. Teologija prakse, naime, isključuje svaku doktrinarnu afirmaciju i prepušta povijesti ocrtavanje linija ljudskog vladanja i činâ. Stoga, kako Franjo tvrdi, ‘razumljivo je’ da se o sržnoj temi razvedenih koji su ponovo vjenčani, ‘ne može očekivati od Sinode ili ove pobudnice jedna nova opća normativa kanonskoga tipa, primjenjiva na sve slučajeve’ (§ 300). Ako smo uvjereni da se kršćani u svojem vladanju ne trebaju ravnati prema apsolutnim načelima, nego trebaju slušati ‘znakove vremena’, bilo bi protuslovno formulirati pravila ikakve vrste.

Svi su očekivali odgovor na glavno pitanje: ‘Mogu li oni koji su se nakon prvoga braka civilno vjenčali pristupiti k sakramentu Euharistije?’. Na to je pitanje Crkva uvijek odgovarala kategorično ‘ne’. Rastavljeni i ponovo vjenčani ne mogu primati pričest jer njihova životna situacija objektivno protuslovi naravnoj i kršćanskoj istini o braku koju Euharistija označuje i ostvaruje (‘Familiaris consortio’, § 84).

Nasuprot tomu, postsinodalna pobudnica odgovara: općenito ne, ali ‘u određenim slučajevima’ da (‘Amoris laetitia’, § 305, bilješka 351). Rastavljeni koji su ponovo civilno vjenčani moraju biti ‘integrirani’, a ne isključeni (§ 299). Njihova integracija ‘može se izraziti u različitim crkvenim službama: treba stoga razlučiti koji se od različitih oblika isključivanja u liturgijskom, pastoralnom, odgojnom  i institucionalnom području mogu prevladati’ (§ 299), ne isključujući sakramentalnu stegu (§ 366).

Činjenica je sljedeća: zabrana pričesti za rastavljene koji su ponovo civilno vjenčani više nije apsolutna. Papa ne dopušta pričest rastavljenima kao opće pravilo, ali je niti ne zabranjuje. Kardinal Caffarra je protiv Kaspera naglasio: ‘Ovdje se dotiče doktrina. Neizbježno. Može se reći da se to ne radi, ali to se radi. I ne samo to. Uvodi se običaj koji dugoročno neće samo među kršćanima ustaliti ideju da nema apsolutno nerazrješivog braka. To je sigurno protiv Gospodinove volje. O tomu nema sumnje’ (Intervju za ‘Il Foglio’, 15. ožujka 2014.).

Za teologiju prakse ne vrijede pravila, nego konkretni slučajevi. A ono što nije moguće apstraktno, moguće je konkretno. Međutim, kako je dobro primijetio kard. Burke: ‘Ako bi Crkva dopustila primanje sakramenata (makar u samo jednom slučaju) osobi koja se nalazi u neregularnoj situaciji, to bi značilo ili da brak nije nerazrješiv i time da ta osoba nije u stanju preljuba, ili da sveta pričest nije zajedništvo u Tijelu i Krvi Kristovoj, koja naprotiv iziskuje ispravnu dispoziciju osobe, tj. kajanje za teške grijehe i čvrstu nakanu više ne griješiti’ (Intervju A. Gnocchija, ‘Il Foglio’, 14. listopada 2014.).

Također, izuzetak je određen da postane pravilo jer je kriterij pristupa k pričesti u pobudnici ‘Amoris laetitia’ prepušten ‘osobnom razlučivanju’ pojedinaca. To se razlučivanje događa ‘slučaj po slučaj’ preko razgovora sa svećenikom, u nutarnjem ‘forumu” (§ 300). Ali koji će se to pastiri duša usuditi uskratiti pristup k pričesti ako ‘nam samo evanđelje kaže ne sudimo i ne osuđujemo’ (§ 308), i ako je potrebno ‘sve integrirati’ (§ 297), i ‘vrjednovati konstruktivne elemente u onim situacijama koje još ne odgovaraju ili više ne odgovaraju [crkvenom] nauku o braku’ (§ 292)?

Pastiri koji bi se željeli referirati na crkvene zapovijedi riskirat će, prema pobudnici, da se ponašaju ‘kao kontrolori milosti, a ne kao moderatori’ (§ 310). ‘Stoga pastir ne može osjećati da je dovoljno jednostavno primijeniti moralne zakone na one koji žive u ‘neregularnim’ situacijama, kao da su oni kamenje koje se baca na živote osoba. To je slučaj zatvorenih srdaca koji se često skrivaju iza naukâ Crkve ‘da zasjednu na stolicu Mojsijevu i sude, često svisoka i površno, teške slučajeve i ranjene obitelji’ (§ 305).

Taj nečuveni jezik, tvrđi od tvrdoće srca za koju su optuženi ‘kontrolori milosti’, razlikovno je obilježje pobudnice koju kard. Schönborn 8. travnja 2016. nije slučajno definirao kao ‘lingvistički događaj’.

‘Moja je velika radost zbog ovoga dokumenta’- rekao je bečki kardinal- u tomu je što on ‘koherentno ide iza umjetnih, vanjskih, jasnih razlika između regularnog i neregularnog’. Jezik, kao i uvijek, izražava sadržaj. Situacije koje postsinodalna pobudnica definira kao ‘takozvane neregularne’, situacije su javnoga preljuba i izvanbračnog suložništva. Za pobudnicu ‘Amoris laetitia’ one ostvaruju idel kršćanskoga braka, iako samo ‘djelomično i analogno’ (§ 292).

‘Na temelju uvjetovanosti i olakotnih faktora, moguće je da se u situaciji objektivnoga grijeha- bez subjektivne krivnje ili ne na potpun način- može živjeti u Božjoj milosti, da se može voljeti i da se također može rasti u životu milosti i ljubavi, primajući pomoć Crkve (§ 305), ‘u određenim slučajevima to bi mogla biti i pomoć sakramenata’.

Prema katoličkom moralu, okolnosti, koje čine kontekst u kojem se događa čin, ne mogu mijenjati moralnu kvalitetu činâ niti intrinzično zao čin obrnuti u dobar i pravedan. Nauk o moralnim apsolutima i o ‘intrinsece malum’ ‘Amoris laetitia’ rastvara u ništa. Pobudnica se prilagođava ‘novom moralu’ koji je osudio Pio XII. u brojnim dokumentima i Ivan Pavao II. u ‘Veritatis splendor’. Situacijski moral prepušta okolnostima i u konačnici subjektivnoj savjesti čovjeka da određuje što je dobro, a što loše. Izvanbračni spolni odnos ne promatra se kao po sebi nedopušten, nego se- ukoliko je čin ljubavi- vrjednuje prema okolnostima.

Općenitije govoreći, zlo ne postoji po sebi kao što ne postoji teški ili smrtni grijeh. Izjednačavanje osoba u stanju milosti (‘regularne’ situacije) i osoba u stanju trajnoga grijeha (‘neregularne’ situacije) nije samo lingvističko: čini se da se uklapa u luteransku teoriju o čovjeku koji je ‘simul iustus et peccator’, koja je osuđena na Tridentskom koncilu u Dekretu o opravdanju (DH, 1551-1583).

Poslijesinodalno pismo ‘Amoris laetitia’ puno je gore od govora kard. Kaspera iz veljače 2014., protiv kojeg se s pravom usmjerilo toliko kritike u knjigama, člancima i intervjuima. Kardinal Kasper je postavio neka pitanja. ‘Amoris laetitia’ nudi odgovor: otvara vrata razvedenima koju su ponovo civilno vjenčani, kanonizira situacijski moral i uvodi proces normalizacije za sve oblike suložništva ‘more uxorio’.

S obzirom na činjenicu da novi dokument ne spada u nezabludivo redovito Učiteljstvo, preostaje nadati se da će biti predmet temeljite kritičke analize crkvenih teologa i pastira, ne utvarajući si da se na nj može primijeniti ‘hermeneutika kontinuiteta’.

Ako je tekst katastrofalan, još je katastrofalnija činjenica da ga je potpisao Namjesnik Kristov. Ali za onoga tko voli Krista i Njegovu Crkvu, to je dobar razlog da govori, a ne da šuti. Usvojimo, dakle, riječi hrabroga biskupa msgr. A. Schneidera, ORC: ”Non possumus!’. Neću prihvatiti zamagljujući govor niti vješto maskirana stražnja vrata za profanaciju sakramenta braka i euharistije. Isto tako, neću prihvatiti izrugivanje šeste zapovijedi Božje. Radije ću biti izrugivan i progonjen, nego da prihvatim dvosmislene tekstove i neiskrene metode. Pretpostavljam kristalno jasno ‘Lice Krista, Istine, dragocjenim kamenjem urešenoj slici lisice’ (sv. Irenej), ‘jer znam komu sam povjerovao’, ‘scio, cui credidi!’ (2 Tim 1,12) [Rorate caeli , 2. studenog 2015./Toma Blizanac]”.

Izvor: CORRISPONDENZA ROMANA, RORATE CÆLI, Katholisches.info

Slika: Facebook.com

Objavio splendor u 00:29

Oznake: FRANCISCVS PP, hermeneutika diskontinuiteta, IOANNES PAVLVS PP. II, PIVS PP. XII, Schneider ORC msgr. A.