Žaljenje za Jugoslavijom prihvatljivo, za NDH nije, a obje zločinačke!

Ako ste na Bleiburgu žalili za NDH pa ako je to snimio neki od domaćih žbireva koji su tamo po zadatku to će biti registrirano i pohranjeno. Zašto?

‘Bleiburg je mjesto žaljenja zbog propasti Nezavisne Države Hrvatske’, kazao je na komemoraciji u Jasenovcu Zoran Milanović.

Ima li na Bleiburgu žaljenja za NDH-a?

Ima.

Smiju li Hrvati u Austriji na Bleiburškom polju žaliti za čime god žele pa tako i za NDH?

Smiju.

Austrija je demokratska država i nitko im to ne brani. Međutim, smije li se i u Hrvatskoj isto tako žaliti za bilo čime, primjerice za NDH?

Ovo zvuči kao nezgodno pitanje. Zašto?

Formalno, prema aktualnom Zakonu o kaznenom postupku žaljenje nije protuzakonito pa čak ni kada je u pitanju NDH. Ali, ako ste na Bleiburgu žalili za NDH pa ako je to snimio neki od domaćih žbireva koji su tamo po zadatku to će biti registrirano i pohranjeno. Zašto?

Žaljenje za Jugoslavijom je prihvatljivo, a za NDH nije. Kako to razumjeti ako su obje bile zločinačke države u kojima je stradalo puno ljudi?

Ako ćemo u brojkama Jugoslavenski zločini nadmašuju one iz NDH-a. Analogno tome Ante Pavelić je bio malo dijete prema Titu, a ipak Tita se smije slaviti pa čak i u Zagrebu trg po njemu nosi ime. U Jasenovcu ili Kumrovcu se redovito okuplja ekipa koja slavi Tita i zločinačku Jugoslaviju, a u Bleiburgu ne smije nitko ni zucnuti o NDH-a. Kada se ocvali narodni heroji okupe u kinu Europa, cvrkuću i tepaju Jugoslaviji to može i policija ih čuva. Ako pokušate i jednu pozitivnu riječ reći o NDH pa makar i onu Tuđmanovu da NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina i fašistički zločin, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom odmah je to ultra-desničarski medij nalinkan na paraobavještajno podzemlje i sustav će vas mržnjom sakatiti. Zar nije to malo nahero postavljena sloboda i demokracija?

Zašto ne pustiti ljude da na miru proslave ono što žele? Zar nije smisao demokracije sloboda mišljenja, govora, političkog stava, tolerancija i uvažavanje različitosti? Ako netko pronalazi neki sentiment koji ga veže uz razdoblje NDH zašto mu to ne dozvoliti? Hoće li zabrana toga ukloniti taj osjećaj ili će ga još više pojačati? Ubijeni ustaša ili domobran imao je djecu, suprugu, rodbinu i za njih je on dragi otac, suprug, stric, ujak itd.

Zabrane nikad ne donose ništa dobro, nego bude inat i osnažuju ono što se zabranjuje. U baltičkim zemljama Latviji, Estoniji i Litvi se svake godine održavaju mimohodi pobornika savezništva sa silama osovine ne zato što su oni pobornici nacizma, nego zato jer su se s njima borili protiv sovjetske Crvene armije koja im očito nije ostala u dobrom sjećanju. U Hrvatskoj se jedna totalitarna ideologija zabranjuje, a druga slavi i to je nešto što jako vrijeđa veliki broj ljudi ove zemlje. Selektivnost zabrane vrijeđa zdravu pamet. A slavljenje komunističkog totalitarizma je jednostavno neprihvatljivo.

Kardinal Bozanić je to odlično objasnio u svojoj homiliji na obilježavanja 70. obljetnice Bleiburške tragedije: ‘Dok je 1945. godine za zemlje zapadne Europe nastupilo oslobođenje od totalitarističkih ideologija zla, u Hrvatskoj je, došlo do zamjene jedne totalitarističke vlasti drugom, dotadašnji nacifašizam je zamijenio komunizam’, te zaključio: ‘Osvajanje vlasti od komunističkoga totalitarnog sustava za nas je značilo novi početak progona, zatvora i ubijanja nevinih ljudi; tu su jame i fojbe o kojima se nije smjelo govoriti, zatim sada već poznate i one još nepoznate i neistražene masovne grobnice i grobišta. Progoni i uklanjanje osoba nepodobnih režimu, osobito inteligencije koja nije dijelila marksističku ideologiju, čišćenje prostora od onih koji su bili ili mogli postati prepreka za komunistički režim’.

Dakle, 45 godina je trajalo zločinačko orgijanje nad svima koji nisu bili spremni na komunističku lobotomiju i naravno da je tim ljudima pun kufer i Tita i Jugoslavije i cijele te bulumente profesionalnih humanista koji danas Hrvatima skupo prodaju svoje jeftine antifašističke bureke. Ljudi koji pamte kako je bilo u NDH pričaju kako stvari tamo nisu bile samo crno bijele, a pogotovo ne samo crne. Smije li se u demokratskoj, slobodnoj Hrvatskoj otvoriti javna, znanstven rasprava na temu je li u NDH-a bilo nešto pozitivno? Ma ne da se ne smije, u Hrvatskoj se ne smije ni emitirati prvi hrvatski igrani film ‘Lisinski’ i to samo zato jer je snimljen 1944. godine.

Daleko smo mi još od slobodne države u kojoj se smije govoriti ono što se misli. U Hrvatskoj je normalno da državna Hrvatska radiotelevizija pušta svaki tjedan poneki partizanski ili srpski film. Zašto ističem srpski? Zato jer su iz te zemlje dolazili tenkovi, topovi, stotine tisuća vojnika sijati smrt po Hrvatskoj. Jeli to normalno dok je službeni stav Srbije da je Oluja bila zločin? Vrdoljakovu ‘Dugu mračnu noć’ ili Sedlarov ‘Četverored nećete gledati na HRT-u jer se u tim filmovima govori o komunističkim zločinima na Bleiburgu i Križnome put.

Znači cenzurira se jedna istina, jedna povijest, a servira se neka druga povijest. Slave se ‘oslobodioci’ Zagreba ili Hrvatske svibnja 1945. godine iako je u Ustavu RH Domovinski rat temelj ove države, a on se vodio protiv slijednika tih ‘oslobodioca’. I onda još na HRT-u gledamo filmove tih oslobodioca kako osvajaju ono što su branitelji morali oslobađati devedesetih.

Nakaradna je to logika. Zapravo, to je nastavak one komunističke lobotomije, onog prepariranja mozgova nacije iz vremena Jugoslavije. Ljudi ne vole kada im netko kopa po mozgu. Zato se i okupljaju na Bleiburškom polju i žale za NDH i to samo zato jer je bila suprotnost, negacija svih Jugoslavija, svih zločinačkih Jugoslavija. Današnja Hrvatska to nije. Današnjom Hrvatskom upravljaju djeca Jugoslavije, zemlje koja je počinila genocid nad Hrvatima, a koji je započeo na Bleiburgu 15. svibnja 1945. godine.